15 days ago
(E)
#Arbnora
Sjetih se danas putem do kupovine s Naimom situacije jedne iz djetinjstva... Ne znam iskreno zašto, ali ponekad mi tako dođu iskrice sjećanja iz djetinjstva u najobičnijem trenutku u danu. 🙁
Imala sam 9 godina, ležala sam u klajćevoj bolnici i u sobi je bila jedna djevojčica sa mnom. Ja sam primala svoju terapiju jer sam često ležala u klajćevoj bolnici. Bolnica je bila za mene drugi dom.
Ležim tako i do mene je djevojčica potpuno nepokretna. Ovisna o pomoći njene mame koja ju je dolazila posjećivati. Ja sam ju promatrala tako nepokretnu sa svojih 9 godina. Pred mnom su je presvlačili, hranili na sondu, čistili kateter, dizali na invalidska kolica i sve.
Svojim dječijim očima sam pratila njene dječije oči također. Puštala sam joj crtiće u sobi i čitala slikovnice kada bi bile same jer je njena mama otišla kući odmoriti. Tako, ležale smo danima skupa u istoj sobi i njena mama je došla kao i po običaju svako jutro ju posjetiti. To jedno jutro kad je došla bila je žalosna i neraspoložena. Pa je tako sjela pored svog djeteta i držala ju za ruku i tiho plakala. Svojim dječijim glasom, vedrim jer sam ju htjela oraspoložiti sam ju pitala; ,, je li sve okej sa ( nazvati ćemo ju Lana ) Lanom? ´´ Mama njena me pogledala i tiho odgovorila; ,, je, dušo, ja sam samo malo tužna danas zbog Lane ´ Pričale smo tako njena mama i ja jer smo provodile dane zajedno kada je dolazila Lanu obilaziti.
Vidjevši suze od Lanine mame, duboko se sjećam kako mi se u srce urezala jedna empatija za koju sam znala da ju se nikada neću moći riješiti, pa sam brže bolje progutala knedlu u grlu i veselo joj odgovorila; ,, Ma što fali Lani?? Pa biti će ona dobro, ima puno igrački, ima crtiće i mene i vas! ´´
Nasmijala se sjetno Lanina mama i zahvalila se na utjesi.
Zašto vam ovo pišem večeras? Pišem vam jer nosim tu empatiju u sebi koje se ne mogu riješiti. 💔
Empatiju koja me i noću proganja i koja me vuče za rukav i vrišti te isječke iz mog djetinjstva. Vrišti u meni. Nema što nisam vidjela... a to sve što sam vidjela znam da sam bila odabrana da vidim. Ali lagala bih kada bi rekla da one moje dječje oči nisu bile tužne. Ne zbog mene nego zbog Lane.
Od tu zato i dolazi moj sav rad. Ja gotovo NIKAD kada snimam svoj život ne govorim o sebi. Tko prati moj rad sa razumijevanjem, znati će da se radi o Lani i svim Lanama i njenoj mami i njenim mamama...
Imala sam 9 godina.❤️🩹
Sjetih se danas putem do kupovine s Naimom situacije jedne iz djetinjstva... Ne znam iskreno zašto, ali ponekad mi tako dođu iskrice sjećanja iz djetinjstva u najobičnijem trenutku u danu. 🙁
Imala sam 9 godina, ležala sam u klajćevoj bolnici i u sobi je bila jedna djevojčica sa mnom. Ja sam primala svoju terapiju jer sam često ležala u klajćevoj bolnici. Bolnica je bila za mene drugi dom.
Ležim tako i do mene je djevojčica potpuno nepokretna. Ovisna o pomoći njene mame koja ju je dolazila posjećivati. Ja sam ju promatrala tako nepokretnu sa svojih 9 godina. Pred mnom su je presvlačili, hranili na sondu, čistili kateter, dizali na invalidska kolica i sve.
Svojim dječijim očima sam pratila njene dječije oči također. Puštala sam joj crtiće u sobi i čitala slikovnice kada bi bile same jer je njena mama otišla kući odmoriti. Tako, ležale smo danima skupa u istoj sobi i njena mama je došla kao i po običaju svako jutro ju posjetiti. To jedno jutro kad je došla bila je žalosna i neraspoložena. Pa je tako sjela pored svog djeteta i držala ju za ruku i tiho plakala. Svojim dječijim glasom, vedrim jer sam ju htjela oraspoložiti sam ju pitala; ,, je li sve okej sa ( nazvati ćemo ju Lana ) Lanom? ´´ Mama njena me pogledala i tiho odgovorila; ,, je, dušo, ja sam samo malo tužna danas zbog Lane ´ Pričale smo tako njena mama i ja jer smo provodile dane zajedno kada je dolazila Lanu obilaziti.
Vidjevši suze od Lanine mame, duboko se sjećam kako mi se u srce urezala jedna empatija za koju sam znala da ju se nikada neću moći riješiti, pa sam brže bolje progutala knedlu u grlu i veselo joj odgovorila; ,, Ma što fali Lani?? Pa biti će ona dobro, ima puno igrački, ima crtiće i mene i vas! ´´
Nasmijala se sjetno Lanina mama i zahvalila se na utjesi.
Zašto vam ovo pišem večeras? Pišem vam jer nosim tu empatiju u sebi koje se ne mogu riješiti. 💔
Empatiju koja me i noću proganja i koja me vuče za rukav i vrišti te isječke iz mog djetinjstva. Vrišti u meni. Nema što nisam vidjela... a to sve što sam vidjela znam da sam bila odabrana da vidim. Ali lagala bih kada bi rekla da one moje dječje oči nisu bile tužne. Ne zbog mene nego zbog Lane.
Od tu zato i dolazi moj sav rad. Ja gotovo NIKAD kada snimam svoj život ne govorim o sebi. Tko prati moj rad sa razumijevanjem, znati će da se radi o Lani i svim Lanama i njenoj mami i njenim mamama...
Imala sam 9 godina.❤️🩹
Ne seri izgubljena krmačetino, to si već jednom objavila bila, ali jbg koliko si prolupala, pa zaboraviš sve… Fujj jebo ti konj mater više koju te takvu odvratnu i kažljivu oktila 🤮🤮🤮
15 days ago
In response CarboNora Bambucci to his Publication
