#Arbnora
Kad sam saznala da sam trudna, iako sam se veselila Nai i svemu što dolazi, duboko u sebi osjećala sam strah.
Ne strah od majčinstva, ne od nje – za nju sam znala da ću je voljeti beskrajno – nego strah od sebe. Strah od svoje dijagnoze. Od svega što mi moje tijelo može prirediti...
Iza osmijeha koji sam nosila kroz trudnoću, iza veselja i iščekivanja, krile su se brige koje nisam ni s kim mogla podijeliti.
Pitala sam se:
Hoću li moći brinuti o njoj ovako – u kolicima?
Hoću li je moći podići, s ovim slabim, iskrivljenim rukama?
Kako ću izdržati bolove u leđima kad poraste, kad se bude otimala dok ima prljavu pelenu, kad me nogicama udari nehotice?
Hoću li je moći privući k sebi, presvući, očistiti?
Što ću kad budemo same po cijele dane jer Naim radi, a ja umorna, iscrpljena, u bolovima?
Nemamo bake, nemamo tete – nemamo nikoga.
A što ako nešto slomim, nedaj Bože? Kako ću tada, kad je ona ovisna o meni u svemu?
Milijon pitanja. Milijon strahova.
A opet... još veća želja za njom.
Još veća ljubav.
✨✨✨
Sad, kad je prošlo neko vrijeme, kad je Naia narasla i najteže je, barem za sada, iza nas… voljela bih zagrliti onu zabrinutu, ali i nasmijanu sebe iz tog razdoblja.
Pokazala bih joj ovu sliku i rekla:
"Hej, iako si se tiho, u sebi, bojala svega... slušala si svoje srce. I uspjela si. Evo ti ova slika – nagrada za svaki dan koji si izdržala, za svaki strah koji si pobijedila.
Zaslužila si ovaj osmijeh.
Smij se, hrabra Nora."
✨✨✨
Jer teško je.
Teško je biti sam u tuđoj zemlji, bez ikoga svoga.
Još teže kad si osoba s invaliditetom, kad znaš da se uvijek nešto može dogoditi – i dogodilo se, imala sam operaciju, još se oporavljam...
Ali unatoč svemu – uspjele smo.
Moja Naia i ja.
Uspijevamo svaki dan.
Ona raste.
Svaki dan je fizički sve samostalnija.
A ja… ja ću s vremenom zaboraviti sve te brige koje su me tada gušile.
Ali naši osmijesi?
Oni će ostati zauvijek.
Volim te, Naia. 💟