13 hr ago
Jedan od naših omiljenih specijaliteta koji Naia i ja pravimo je domaći pomfrit iz rerne. 🍟❤️ Inače ga najčešće pravimo u fritezi na zrak, ali ovaj put smo odlučile isprobati malo drugačije.
I moram vam priznati, jedva smo dočekale da bude gotov! 😂🤭
Najljepše mi je što s mojom malom kuharicom mogu dijeliti ovakve trenutke. Nisu to samo pripreme hrane, nego naše zajedničko vrijeme, smijeh, učenje i uspomene koje ostaju. 🥹💗
Uskoro vam objavljujemo video gotovog jela, zajedno s našim dojmovima i iskrenim ocjenama. A do tada, recite nam jeste li vi više za pomfrit iz rerne ili iz friteze na vrući zrak? 🍟😋
I moram vam priznati, jedva smo dočekale da bude gotov! 😂🤭
Najljepše mi je što s mojom malom kuharicom mogu dijeliti ovakve trenutke. Nisu to samo pripreme hrane, nego naše zajedničko vrijeme, smijeh, učenje i uspomene koje ostaju. 🥹💗
Uskoro vam objavljujemo video gotovog jela, zajedno s našim dojmovima i iskrenim ocjenama. A do tada, recite nam jeste li vi više za pomfrit iz rerne ili iz friteze na vrući zrak? 🍟😋
15 hr ago
Moja mala kuharica i ja danas vam spremamo nešto baš fino, a što točno, otkrit ćemo vam uskoro! 👩🍳❤️
Naia je moja najslađa pomoćnica, ali i najiskrenija kritičarka. 😂 Kod nje nema uljepšavanja - ako joj se sviđa, znat ću, a ako ne valja, saznat ću još brže! 🤣 I baš volim što zajedno provodimo vrijeme u kuhinji, učimo, isprobavamo i stvaramo naše male uspomene.
Dok mi dovršavamo klopicu,, pišite mi u komentarima što se danas kod vas kuha. Baš me zanima! 🥰
P. S. Posebno mi je slatko što je ova kuhinja prilagođena meni, vrlo je niska zbog invalidskih kolica, a Naia se u njoj snalazi kao da je glavna kuharica jer joj dođe taman. 😁 I neka je, mama je tu da bude pomoćno osoblje! 👀👩🦽💕
Naia je moja najslađa pomoćnica, ali i najiskrenija kritičarka. 😂 Kod nje nema uljepšavanja - ako joj se sviđa, znat ću, a ako ne valja, saznat ću još brže! 🤣 I baš volim što zajedno provodimo vrijeme u kuhinji, učimo, isprobavamo i stvaramo naše male uspomene.
Dok mi dovršavamo klopicu,, pišite mi u komentarima što se danas kod vas kuha. Baš me zanima! 🥰
P. S. Posebno mi je slatko što je ova kuhinja prilagođena meni, vrlo je niska zbog invalidskih kolica, a Naia se u njoj snalazi kao da je glavna kuharica jer joj dođe taman. 😁 I neka je, mama je tu da bude pomoćno osoblje! 👀👩🦽💕
Juče sam vidjela na FB, kako je jedan čovjek premlatio "invalid" čovjeka u kolicima. Glumio je da nema noge, tako što je sjeo na noge da se ne vide iz kolica. Kad ga je čovjek premlatio i izbacio iz kolica, lopov pobjegao je leteči a ne trčeći... E takva legenda od čovjeka bi trebala i našu debelu krmaču pronaći i da je "sredi"... uuuh kako bih volila, da takav naleti na debeljezi i da je namlati dobro!!! 😉
1 day ago
Umorim se nekad i ja.
Tada zastanem i odmorim.
Ali nikad ne odustanem.
Samo odmorim.
Tako želim da i vi činite kada vam je teško.
Zastanite. Predahnite. I odmorite.
A onda otresite umor sa svojih ramena, i...
nastavite.
😊🩷
Tada zastanem i odmorim.
Ali nikad ne odustanem.
Samo odmorim.
Tako želim da i vi činite kada vam je teško.
Zastanite. Predahnite. I odmorite.
A onda otresite umor sa svojih ramena, i...
nastavite.
😊🩷
Kad je išla u vrtić si još mogla sa njom manipulirati, a sad baljezgaš i kao skužila si da to više nije bebasto, a u biti trtaš jer znaš da nećeš moći više malu snimati i objavljivati na kojoj si mnogo lajkića kupila. Prozirno glumiš i pripazi molim te na to “drugo odeljenje” … 🤣🤣😂😂👊💪
Mislim da nema smrdljivije, odvratnije i podlije krmače od tebe! Žao mi je tvojih ovaca što tako nasjedaju ili su stvarno sve neke opaljene i bez grama mozga… Znam ja šta ti cijeli dan radiš. Crknućeš boreći se svim silama da nas poništiš. Nemaš šansi jer te stalno držimo na radaru i to sve dok te ne sjebemo. 🖕👊💪 Bolje se posveti svojim ovčurinama, slabo ih hraniš, uginuće ti jadnice 🤣😂😂
2 days ago
Često me ljudi pitaju zašto kažem: „Idem se prošetati.” Zašto kažem: „Hodala sam tri sata.” Ili zašto se nasmijem i kažem: „Nemoj me tjerati da idem pješice.” A onda shvatim da oni ne pitaju zbog mojih riječi, nego zato što vide moja invalidska kolica.👩🦽
Istina je da moje riječi nisu pogreška. One su uspomena na moje djetinjstvo. Moji roditelji nikada me nisu odgajali kao „onu koja ne može”. Odgajali su me kao svoje dijete, jednako kao moje tri zdrave sestre. U našoj kući nije bilo sažaljenja ni etiketa, nego ljubavi, podrške i odrastanja u kojem moja dijagnoza nikada nije bila važnija od mene same. 🩷
Zato i danas moja mama ponekad kaže: „Nora će sama sebi uzeti s police”, pa tek nakon sekunde shvati da je nešto previsoko za mene. Ne zato što je zaboravila moja kolica, nego zato što ih u tom trenutku njezino srce uopće ne vidi. A moje sestre bez razmišljanja kažu: „Idem se s Norom prošetati.” Nikada ne kažu: „Idem gurati Noru.” Jer za njih ja nisam moja dijagnoza. Ja sam njihova sestra. 🥹❤️
Možda će nekome biti čudno što kažem da sam hodala do nekog mjesta, a zapravo sam se vozila u kolicima. Ali u mojoj glavi ja doista hodam. Slobodno, neometano, bez boli i ograničenja. Toliko sam odrasla okružena ljubavlju koja nije pravila razliku da svoju različitost ponekad primijetim tek kada se pogledam u ogledalo. I mislim da je to jedan od najvećih darova koje roditelji mogu dati svom djetetu: da ga ne odgajaju prema njegovim ograničenjima, nego prema njegovoj vrijednosti. 🫶
Jer nije najveća pobjeda kada dijete nauči živjeti bez ograničenja, nego kada nauči da ograničenja ne određuju koliko vrijedi, koliko smije sanjati i koliko ljubavi zaslužuje. Postoje ljudi koji hodaju cijeli život, a nikada ne osjete slobodu. A postoje oni koji se voze u kolicima, ali su odgojeni tako da nikada ne povjeruju da su manje vrijedni zbog toga.
Možda moje noge ne hodaju onako kako hodaju noge drugih ljudi. Ali zahvaljujući mojim roditeljima, moja duša nikada nije naučila da mora živjeti unutar tuđih predodžbi o tome što mogu, a što ne mogu. Možda moje noge ne hodaju, ali zahvaljujući ljubavi kojom sam odgojena, moje srce nikada nije prestalo sanjati. 🩷
Istina je da moje riječi nisu pogreška. One su uspomena na moje djetinjstvo. Moji roditelji nikada me nisu odgajali kao „onu koja ne može”. Odgajali su me kao svoje dijete, jednako kao moje tri zdrave sestre. U našoj kući nije bilo sažaljenja ni etiketa, nego ljubavi, podrške i odrastanja u kojem moja dijagnoza nikada nije bila važnija od mene same. 🩷
Zato i danas moja mama ponekad kaže: „Nora će sama sebi uzeti s police”, pa tek nakon sekunde shvati da je nešto previsoko za mene. Ne zato što je zaboravila moja kolica, nego zato što ih u tom trenutku njezino srce uopće ne vidi. A moje sestre bez razmišljanja kažu: „Idem se s Norom prošetati.” Nikada ne kažu: „Idem gurati Noru.” Jer za njih ja nisam moja dijagnoza. Ja sam njihova sestra. 🥹❤️
Možda će nekome biti čudno što kažem da sam hodala do nekog mjesta, a zapravo sam se vozila u kolicima. Ali u mojoj glavi ja doista hodam. Slobodno, neometano, bez boli i ograničenja. Toliko sam odrasla okružena ljubavlju koja nije pravila razliku da svoju različitost ponekad primijetim tek kada se pogledam u ogledalo. I mislim da je to jedan od najvećih darova koje roditelji mogu dati svom djetetu: da ga ne odgajaju prema njegovim ograničenjima, nego prema njegovoj vrijednosti. 🫶
Jer nije najveća pobjeda kada dijete nauči živjeti bez ograničenja, nego kada nauči da ograničenja ne određuju koliko vrijedi, koliko smije sanjati i koliko ljubavi zaslužuje. Postoje ljudi koji hodaju cijeli život, a nikada ne osjete slobodu. A postoje oni koji se voze u kolicima, ali su odgojeni tako da nikada ne povjeruju da su manje vrijedni zbog toga.
Možda moje noge ne hodaju onako kako hodaju noge drugih ljudi. Ali zahvaljujući mojim roditeljima, moja duša nikada nije naučila da mora živjeti unutar tuđih predodžbi o tome što mogu, a što ne mogu. Možda moje noge ne hodaju, ali zahvaljujući ljubavi kojom sam odgojena, moje srce nikada nije prestalo sanjati. 🩷