#Arbnora
Marina, razumijem da ti ovo možda zvuči kao podrška Naimu, ali upravo u ovakvim rečenicama najviše vidim ono o čemu stalno govorim: ableizam.😊
Ableizam nije samo ono otvoreno vrijeđanje tipa " ti ništa ne možeš". Postoji i ovaj poput tvog komentara, zamotani, koji izgleda kao briga, a zapravo kaže isto:
da osoba s invaliditetom bez tuđe pomoći ne vrijedi, ne može i ne postoji.😁
Kad napišeš da bi meni "bez Naima sve bilo jako teško" i da trebam "pregaziti ponos i uzdizati ga", ti zapravo radiš nekoliko stvari odjednom:
1. Brišeš sve što JA radim: moj rad, brigu, roditeljstvo, organizaciju, sadržaj koji stvaram
2. Svodiš me na potpuno ovisno biće, iako sama znaš da imam i asistenticu, prilagodbe, svoje sposobnosti, rutine.
3. Naima stavljaš u ulogu "heroja koji nosi 80% poslova", a mene u ulogu tereta kojem je glavni zadatak da bude beskrajno zahvalan što ga netko uopće trpi, poništavajući moj trud i vrijednost ujedno.
To je definicija ableizma:
kad se od osobe s invaliditetom očekuje da prizna vlastitu "bezvrijednost" i stalno naglašava koliko je ovisna o drugima.👩‍🦽
Naravno da mi Naim pomaže: kao što u svakoj vezi ljudi jedni drugima pomažu.🥰
Netko kuha, netko vozi, netko više radi, netko više brine oko papira, djece, kuće…
To se zove međusobna ovisnost, a ne "ti bez njega ne bi bila ništa".
✨️ Razlika je ogromna:
➡️ Pomoć u vezi = normalna, zdrava stvar između dvoje odraslih ljudi.
➡️ Ableistički narativ = " ti ništa ne bi mogla, bez njega nema te” + “moraš ubiti svoj ponos i stalno ga slaviti”.
Tako se meni oduzima subjektivnost: kao da ja nisam osoba koja isto vuče, planira, donosi odluke, radi, nosi emocije cijele obitelji, nego samo netko koga drugi nose kroz život.😊
🩷 Također... još jedna stvar: nije internet taj koji treba suditi jesam li ja Naima dovoljno pohvalila.
Ja jako dobro znam koliko mi znači i koliko toga radi. To ne moram dokazivati komentarima da bih ispala "dobra žena s invaliditetom".😄
Zato ovakve poruke nisu bezazlene. One hrane sliku da je osoba s invaliditetom "vječni projekt spašavanja", a partner svetac koji sve nosi.
To kasnije utječe i na to kako nas gledaju institucije, obitelj, društvo: kao teret, a ne kao ravnopravne odrasle ljude.
Naim je moj partner, a ne moj skrbnik.
Ja sam osoba, a ne njegov projekt.👩‍🦽
I baš tu, između te dvije rečenice, leži razlika između podrške i ableizma.😘
I za kraj,
hvala ti na komentaru, ali ableiste ne držim u pravom životu, pa tako i na stranici.
Svako dobro ti želim!