#Arbnora
Često mi mama zna pričati o tome kako joj je bilo kad je mene rodila. 🙂
Naime, u to doba nisu mogli otkriti da bolujem od ove dijagnoze, staklene kosti, jer ultrazvuci nisu bili dovoljno napredni, a i moja dijagnoza je jako rijetka. 💔
Kaže da je taj dan došla u bolnicu sa bolovima, bio je 12 mjesec, jako hladno...
Trebala je roditi, nije ju bilo strah jer je već imala jedno dijete prije mene, moju sestru.
Znala je da treba roditi djevojčicu, ali nije znala kakvu...
Rodila me, normalne veličine i kilaže, ali s obzirom da nisu znali da imam krhke kosti, polomili su me tokom poroda.
Nisam mogla obje nogice micati i užasno sam plakala, valjda od bolova jer su mi obje noge polomili. 🙁
Mamu nisu htjeli preplašiti odmah već su me samo uzeli od nje, rekavši joj kratko da me moraju pregledati...
Rođena sam u Makedoniji, u glavnom gradu Skopje gdje medicina baš nije bila napredna i nisu mogli odmah otkriti što sa mnom nije uredu. U Makedoniji smo živjeli i tamo je cijela moja obitelj. Moj tata je tada radio u Hrvatskoj, ali samo sezonski.
Mama se brinula, nije znala o čemu je riječ.
Čekala je strpljivo doktora, a onda je konačno jedan doktor došao do mojih roditelja i rekao da su prvo sumnjali na distrofiju mišića jer nisam noge micala, ali kad su odradili rengen, shvatili su da su mi noge polomljene.
Vidjeli su kod pregleda još neke stvari i došli do zaključka da bolujem od krhkih kostiju - osteogenesis imperfecta, ali ne znaju koji tip dijagnoze jer trebam ić na daljnje istraživanje.
Doktor je tad preporučio mom ocu da ako može vodi me van Makedonije gdje mi se mogu pružiti bolji uvjeti.
Hrvatska je u to vrijeme bila puno naprednija i tu smo se obiteljski svi uputili jer je tata tad tamo i radio. 🙂
Mama s tatom me često vodila na kontrole kod doktora, tad sam dobila i točnu dijagnozu i terapiju koja mi je trebala olakšati život.
Moja borba je bila teška i još traje, ali nikad neću zaboravit kako je mojoj mami jedna doktorica jednom rekla:" vaše dijete je u tolikim bolovima nekad, ali kakav sjaj u očima ima!" 😊❤️ Mojoj mami je to dalo nadu da će ako ne bolje sutra, onda barem lakše sutra doći...
31 godina je prošla od tog događaja...
Danas kao roditelj mogu samo mojim roditeljima da kažem svaka čast.
Na čemu? Svemu.🥺
Ne mogu da zamislim koliko boli kada doktor dođe i kaže da nešto nije uredu s tvojim djetetom. Ne mogu da zamislim kakav te strah i briga kroz tijelo prođe...
Bog me s takvim stvarima nije iskušao, valjda je moja borba s mojom dijagnozom dovoljna, ali mogu samo da kažem roditeljima koji to prolaze svaka čast. 👏
Zaista evo ja kao roditelj sad, mojoj Nai želim samo najbolje i ako treba za to najbolje dajem sebe i idem preko sebe, uvijek ću, pa taman mi to bilo zadnje. Tako da ne mogu zamisliti što su moji roditelji sve prošli...
Hvala im na svemu, hvala mom pokojnom ocu💔 i hvala meni samoj jer da dođem do tu gdje jesam nisu samo moji roditelji zaslužni.
50 posto su moji roditelji, a 50 posto ja. 😊
I naravno, 100 posto dragi Bog. 🤲☪️
Hvala vam svima na čestitkama za danas. Najbolji ste... 🌷
P.S: ova slika je jednom prilikom u bolnici slikana, ja kao beba, sa dvije rukice u gipsu. 🙂 Ta beba sa sjajnim okicama je toliko toga uspjela 🥺