Nora je ovih dana zapanjujuće dezorijentirana. Njezino se govorenje rasipa u neartikulirane krhotine, kao da progovara glas koji već dugo ne prebiva u cjelovitoj svijesti. Riječi joj klize bez oslonca, nalik na isprazne monologe iz sterilnih hodnika ustanove u kojoj se razbor izgubio u vlastitim odjecima. Govori poput nekoga tko je napustio obalu stvarnosti i sada pluta u magli vlastitih zabluda, svijetu u kojem se orijentir odavno urušio, a trag razuma iščeznuo gotovo ceremonijalnom tišinom. Svaka njezina rečenica odzvanja tom prazninom, hladnom, neusklađenom, dalekom od svega što bi se moglo nazvati jasnom mišlju.