Uprizorenje je besprijekorno, dekor pažljivo složen, emocije izdašno razlijevane, a suština uporno izostaje. Kada stvarnog sadržaja nema, preostaju crteži i narukvice kao ukrasna zamjena za bitno. Uvući dijete u takvu scenografiju, dok se pritom zanemaruju temeljne obveze poput sustavne jezične skrbi, nije izraz majčinske ljubavi, nego njezina suprotnost, ogledalo neodgovornosti. Objavljivanje osjećaja ne odgaja, inscenacija ne razvija, a ni jedno ni drugo ne može nadomjestiti istinu ni djela.