#Arbnora
Dok se vozim kući, gledam kroz prozor, vidim snijeg vani, prozori su zamagljeni od hladnoće i držeći ovu toplu kavu u ruci, sjetila sam se jednog događaja iz ranih dana. Ne znam zašto baš taj događaj mi je na um došao, ali imala sam nekih 15 godina. Ležala sam u bolnici i trebala sam ići na tešku operaciju lijeve noge.🙁
Nisam nikad bila dijete koje je dramilo i bolnica se plašilo jer sam puno vremena provodila po njima pa sam ih doživjela kao drugi dom.
Ali ova operacija je bila malo veći zalogaj pa me tata tako bio zvao na mobitel nakon te operacije jer nisu mogli doći taj dan u posjetu.
Bila je nova godina, ja sam se oporavljala u bolnici sama nakon jako teške operacije. Tata me zvao i rekao:,, sretna Nova godina, brzo se oporavi i eto tebe kući! " Mama mu je uzela mobitel iz ruke i da me utješi nadodala:,, Eto nje brzo kući, a onda ćemo ti kupiti sve što želiš. " Valjda da me utješe, bila sam sva u gipsu, razrezana, u ranama.
Tata joj je uzeo mobitel iz ruke i rekao mami:,, ma šta kupiti? Pa to je Nora. Šta je to za nju. Ne treba njoj ništa. Jača je od stjene. "
I tako, prepirali se oni na telefonu i dalje dok je kroz prozor bio vatromet, a oko moje noge težak gips i bolnička soba. Ali ... ostao mi je tatin glas u glavi. Sve nešto je govorio kratko, usputno...ali dovoljno da upamtim i ne zaboravim. Nova godina je prošla. Oporavila sam se.
Slavila sam kasnije još Novih godina, ali njegovo: ,, ma što Nora? Nora je stjena. " je ostalo.
❤️‍🩹