#Arbnora
Puno stvari sam u životu postigla, bez ičije podrške. Samo ja i moja zdrava glava na ramenima. 😊
Često me ta tvrdoglavost u životu koštala, ali ju ne bi mijenjala za ništa jer bez te tvrdoglavosti, ne bi bila tu gdje sam danas.
Ponekad i bližnji su mi govorili:" Nora, jesi li sigurna? Nemoj bolje. ", ali ja sam ipak po svom. Išla sam po svom pa i pod cijenu da plaćam greške svojih odluka, ali za mene je najveća i najteža greška u životu da ne radim stvari kako mi moje srce nalaže već da živim u strahu, po tuđim pravilima.
ODBIJAM život u kojem sam rob svojih ili tuđih strahova. Dosta mi je, ionako, ovog napaćenog tijela, dnevno mu u bolovima robujem otkako otvorim i sklopim oči. Ali ljudima? Ljudima nikada neću biti rob niti ću strahovati. Stajati ću ako treba sama, ići ću glavom kroz zid kako sam i navikla, ali odbijam slušati tuđe jezike koji na moje mjesto ne bi ni dana sjeli, a usta su im puna znanja. Odbijam jer ovo srce ne kuca i neće jednog dana prestati kucati zbog drugih već zbog mene.❤️
Dobro jutro. ☕️

Tko je u životu doista nešto postigao, nema potrebu to neprestano isticati. Postignuća ne traže publiku; ona postoje sama po sebi. Dosljednost, disciplina i odgovornost ne mjere se glasnoćom izjava, nego težinom dovršenih djela. Najave su, same po sebi, jeftine: najaviti da ćeš smršavjeti, najaviti da ćeš napisati knjigu, najaviti novi početak, a zatim ne ostvariti ništa od toga. To nije hrabrost ni snaga karaktera, nego nedostatak samokontrole i ustrajnosti. Onaj tko stalno govori, a nikada ne isporuči, ne djeluje iz uvjerenja, već iz potrebe za samopromocijom. Postoji i jedna hladna, neosporiva činjenica: osoba koja trajno ovisi o financijskoj pomoći države očito nije ostvarila ekonomsku samostalnost. To nije uvreda, nego realnost. Država pomaže onima koji se nisu uspjeli sami nositi sa životom, a ne onima koji tvrde da su sve postigli vlastitim snagama. Tvrdnje koje u sebi nose takvu proturječnost ne ostavljaju dojam dubine, nego razotkrivaju prazninu. Velike riječi bez temelja ostaju prazne riječi. Tko ima stvarnu težinu, nema potrebu dokazivati koliko je snažan, neovisan ili nepokolebljiv jer život to učini umjesto njega. Zato ovakve izjave ne nadahnjuju, nego razotkrivaju: ne zato što su počinjene pogreške, jer pogreške su ljudske, nego zato što nikada nije preuzeta odgovornost, nikada ništa nije dovedeno do kraja i jer se uvijek iznova ispisuju nove priče kako bi se prikrilo vlastito neuspijevanje. U konačnici, tko nema što pokazati, nadoknađuje glasnoćom, a tko je doista nešto ostvario, ostaje miran jer nema potrebu vikati. To je razlika između stava i poze.

Tako je, odlično napisano! Ona kao da ovim postovima mora kontinuirano samu sebe uvjeravati da ima nešto što ne postoji. Nisam ovo jednom rekla, ali ona zaista, ali zaista treba stručnu pomoć. Ne samo radi sebe nego i zbog ljudi oko sebe i onih koji je prate i ne razumiju ništa.