#Arbnora
Bile smo Naia i ja zajedno sa asistenticom kod doktora.
Navikla sam doktore posjećivati najviše radi sebe.👩‍🦽
Bolničke čekaonice su mi kao djetetu bile poput dnevnog boravka, a doktora se nikad nisam plašila.
Bili su toliko dio mog života da sam ih doživjela kao prijatelje. Odlasci u bolnicu nisu nikad bili dramatični. Bili su: normalni dio mene.
Sjedim tako na ovim fotografijama dok držim mobitel u ruci da uslikam zaigranu Naiu i najednom mi sine da čekam red za Naiu u čekaonici.
Dakle, ne za sebe: za Naiu.
Razmišljam kako nikad nisam prije mislila da ću biti u bolnici za nekog drugog...
Mislila sam bit ću uvijek samo za sebe.
Mislila sam da ću morati voditi brigu samo o samoj sebi. I vrlo rano sam i kao dijete naučena bila da vodim računa o sebi. Često sam išla i sama na kontrole uz prijevoz. Često sam pazila na svoje papire od doktora.
Voljela sam osjećaj samostalnosti i davao mi je tu neku kontrolu nad mojim životom koju često nisam mogla imati zbog mog invaliditeta, a i pokojni otac me vrlo rano učio brigu o tome... Znao je da ga neće biti vječno. ❤️‍🩹
Gledam tako Naiu kako skače bezbrižno oko mene, asistentice i igračaka, a najbolje od svega nije samo to što nisam u bolnici radi sebe već i to što sam s Naiom radi obične rutinske kontrole.
Ništa ozbiljno. Samo rutinska kontrola... Običan dan za jednu mamu....mene...
Nikakvi lomovi, ništa. Samo Naia.😊
Ali... tko bi rekao... da će ona Nora koja iz bolnica je često jedva živu glavu izvukla...nekog drugog pratiti u pregledima...i to koga? Ovu veliku, predivnu, djevojčicu. 🩷
Nikad ne bi rekla...
No, život je lijep kad ga živjeti znaš. Samo da je zdravlja. Jer svega ostalog će bit. 🌼