#Arbnora
Pojedine ljude ne boli to što osoba s invaliditetom ima teškoće već ih boli kad unatoč svemu ima više od njih.
Dok god te mogu gledati odozgo, mirni su.
Dok god te mogu sažalijevati, osjećaju se veće.
Dok god vjeruju da si “manje”, lakše podnose vlastitu prosječnost.
Ali onog trenutka kad osoba koju su otpisali počne graditi nešto svoje, sve se mijenja. 😊
Kad zaradi.
Kad uspije.
Kad izgradi ime.
Kad stvori nešto unatoč svemu što joj je bilo otežano.
Tada više nisi “jadna”.
Tada si problem.
Jer ljudima nije neugodno zbog tuđe patnje.
Ljudima je neugodno zbog tuđeg napretka.
Posebno kad dolazi od nekoga koga su već smjestili ispod sebe.
Tada kreću priče.
Da ti je lako.
Da ti je dano.
Da si na teret države.
Da nisi sama stvorila ništa.
Da je sve to sažaljenje, privilegija, laž.
Znate zašto?
Jer je nekim ljudima lakše umanjiti tuđi trud nego priznati da ih je netko s manje šansi prestigao.
👩‍🦽🩷👩‍🦽🩷
Lakše je reći da ti je dano
nego priznati koliko si radila.
Lakše je reći da si povlaštena
nego priznati koliko si se odricala.
Lakše je reći da ti je život serviran
nego priznati da si gradila sve s pozicije s koje bi mnogi odustali! 🥰
I zato to nije istina.
To je povrijeđen ego pojedinaca.
Jer neke ljude ne vrijeđa tuđa pomoć; vrijeđa ih činjenica da ni njihovi puni kapaciteti nisu bili dovoljni da naprave ono što si ti napravila unatoč svim preprekama i poteškoćama.