#Arbnora
Danas tako...sjedim kod zubara...na stolici... i zubar kao zubar, sav nervozan, šeće po ordinaciji, gleda u slike, uzima mjere... razmišlja, savjetuje se, pa gleda u kompjuter, a onda se okrene meni i kaže: ,, ne obećavam ništa, jer su zubi takvi kakvi jesu, ali dat ću sve od sebe da ih ipak malo zaštitimo, makar te prednje. "
Ja sam mu se samo osmjehnula i u sebi osjetila toliku zahvalnost. 🥰
Ja... ona Nora koja je kao dijete zagrizla komad piletine ili neke druge hrane i gledala zub kako se raspada jer se istrošio.
Ja ona Nora koja kad čuje pukotinu u ustima, brzinski vrhom jezika prođe po prednjim zubima, moleći se da nisu oni stradali.
Ja ona Nora koja nije nekad spavala od otečenih desni, koja je plakala kad bi satima vadili korijene komad po komad, koja bi nekad čitav zub pojela i ne bi ni osjetila da je puknuo.
Ja ona Nora kojoj su brdo zubara rekli: ,, idite u kliniku, mi ne radimo sa tako teškim slučajevima. " danas dobiva priliku bar za nešto. 🥺
I danas tako... sjedim u toj ordinaciji i imam zubara koji se trudi, pokušava, nije me "otpisao" nego nastoji pomoći. 🥹
Meni je to, vjerujte mi, dosta. 🩷
Došlo mi je da ga zagrlim onako zabrinutog oko ordinacije dok je hodao jer se baš vidjelo da mu je stalo. 😊
Nadam se da će zaštita pomoći prednjim zubima, a ostatak ćemo protezice po potrebi.
Pa kako mi Bog da. 🫶
Sretna sam, ipak, da je ona Nora iz djetinjstva, i dalje u meni i da doživljava ovo, ma kako god da ispalo, pa i uz rečenicu doktora: ,, ne obećavam ništa, ali pokušati ću" jer u moru " nema vam pomoći ", znači itekako. 🌸🍀🌸🍀