#Arbnora
Često mi ljudi govore: ,, Ona govori samo o svom invaliditetu. Sve joj se vrti oko invaliditeta, a život je puno više od toga." Kao da je invaliditet pjesma koju možeš upaliti i ugasiti kad ti odgovara. 🙂
Nažalost, za osobe s neizlječivim stanjima poput mog, invaliditet nije prekidač koji pritisneš kada poželiš. On je prisutan cijelo vrijeme. Nema pauze. Upliće se u svaku sferu života, htio ti to ili ne.
Ovo što vidite na slici prva je stvar koju ugledam kada otvorim oči. Spavam na boku koji mi najmanje opterećuje iskrivljenu kralježnicu i čim se probudim, prije stropa, sunca, prozora ili slike na zidu, moje oči prvo susretnu moja invalidska kolica. 👩🦽
Nemam problem s tim. Navikla sam. Za drugačiju stvarnost ni ne znam. Ovo je moj život i trudim se živjeti ga najbolje što mogu. I iskreno, mislim da mi to prilično dobro ide, čak i onda kada je teško.
Ali imam problem kada mi ljudi s visine govore kako bih trebala manje pričati o invaliditetu, kao da će on nestati ako o njemu šutim. To može reći samo netko tko ima privilegiju barem nakratko zaboraviti svoje tijelo. Ja tu privilegiju nemam.
Imam privilegiju živjeti. Voljeti. Sanjati. Smijati se. I govoriti o svojoj stvarnosti, ali ne dopustiti da mi invaliditet diktira tko sam.
U redu je govoriti o invaliditetu. Dapače, potrebno je. Ono što nekim ljudima smeta nije moje pričanje, nego činjenica da ih ta tema suočava s nečim što ne poznaju ili ne žele razumjeti.
Ne pričam o invaliditetu zato što želim da bude centar mog života. Pričam o njemu zato što je dio svake moje odluke, svakog pokreta, svakog jutra i svake večeri. Ako ga ne možete " isključiti " iz mog života, ne možete očekivati ni da ga isključim iz svojih priča. To nije traženje sažaljenja. To je jednostavno stvarnost iz koje ja pobjeći ne mogu. Ni ja, ni milijuni drugih osoba s invaliditetom.
Zato... pustite nas da govorimo svoju istinu, čak i kada je ne razumijete. Ne tražimo da živite naš život. Ponekad je dovoljno samo da nas saslušate i poštujete. Jer poštovanje i spremnost da saslušamo jedni druge često su ono što ovom svijetu najviše nedostaje. 🩷👩🦽
Dobro jutro.☕️
Često mi ljudi govore: ,, Ona govori samo o svom invaliditetu. Sve joj se vrti oko invaliditeta, a život je puno više od toga." Kao da je invaliditet pjesma koju možeš upaliti i ugasiti kad ti odgovara. 🙂
Nažalost, za osobe s neizlječivim stanjima poput mog, invaliditet nije prekidač koji pritisneš kada poželiš. On je prisutan cijelo vrijeme. Nema pauze. Upliće se u svaku sferu života, htio ti to ili ne.
Ovo što vidite na slici prva je stvar koju ugledam kada otvorim oči. Spavam na boku koji mi najmanje opterećuje iskrivljenu kralježnicu i čim se probudim, prije stropa, sunca, prozora ili slike na zidu, moje oči prvo susretnu moja invalidska kolica. 👩🦽
Nemam problem s tim. Navikla sam. Za drugačiju stvarnost ni ne znam. Ovo je moj život i trudim se živjeti ga najbolje što mogu. I iskreno, mislim da mi to prilično dobro ide, čak i onda kada je teško.
Ali imam problem kada mi ljudi s visine govore kako bih trebala manje pričati o invaliditetu, kao da će on nestati ako o njemu šutim. To može reći samo netko tko ima privilegiju barem nakratko zaboraviti svoje tijelo. Ja tu privilegiju nemam.
Imam privilegiju živjeti. Voljeti. Sanjati. Smijati se. I govoriti o svojoj stvarnosti, ali ne dopustiti da mi invaliditet diktira tko sam.
U redu je govoriti o invaliditetu. Dapače, potrebno je. Ono što nekim ljudima smeta nije moje pričanje, nego činjenica da ih ta tema suočava s nečim što ne poznaju ili ne žele razumjeti.
Ne pričam o invaliditetu zato što želim da bude centar mog života. Pričam o njemu zato što je dio svake moje odluke, svakog pokreta, svakog jutra i svake večeri. Ako ga ne možete " isključiti " iz mog života, ne možete očekivati ni da ga isključim iz svojih priča. To nije traženje sažaljenja. To je jednostavno stvarnost iz koje ja pobjeći ne mogu. Ni ja, ni milijuni drugih osoba s invaliditetom.
Zato... pustite nas da govorimo svoju istinu, čak i kada je ne razumijete. Ne tražimo da živite naš život. Ponekad je dovoljno samo da nas saslušate i poštujete. Jer poštovanje i spremnost da saslušamo jedni druge često su ono što ovom svijetu najviše nedostaje. 🩷👩🦽
Dobro jutro.☕️
4 hr ago