#Arbnora
Želim sa vama podijeliti nešto što je jako važno za mene.
Do sada nisam o tome mnogo govorila, možda sam jednom spomenula prije par mjeseci, ali nisam ulazila u tu temu ponovno već duže vrijeme, a mislim da je sada već vrijeme da to uradim i da malo više o tome govorim jer je dio mene. 😊
Prije par mjeseci, primijetila sam kod sebe jednu stvar koja mi je počela jako smetati. Stvar koju sam imala u svom ponašanju vrlo često, i nosila sam ju u sebi pod 'normalno', a nije bila normalna.
Meni je bilo normalno godinama, oduvijek, biti ljuta.
Bilo mi je normalno biti ogorčena. Biti frustrirana. Biti bijesna.
Bila sam ljuta ogorčena, frustrirana i bijesna na mnogo stvari koje su mi se desile u djetinjstvu pa kasnije i vrlo ranoj adolescentnoj dobi.
Imala sam hrpu stvari s kojima sam se borila kao dijete, što od školskog sistema, zdravstvenog sistema, države i niz još toga vezano za moje vlastito zdravstveno stanje, što je očito bilo previše za mene, i nažalost, moj način nošenja sa traumama koje sam doživjela, o kojima mnogo nisam ni govorila do sad ( kroz vrijeme kako budem imala snage, budem dijelila više sa vama ), je bila ljutnja.
Ljutnja se mogla čuti u mojim grubim riječima dok govorim o stvarima, dok se ljudima o pojedinim temama obraćam, dok me se smrknutu gleda u oči, pa i u mom načinu kako sjedim i držim ramena skupljena - točnije ukočena.
Ljutnja se mogla vidjeti kako držim dah dok govorim jer od bijesa ne mogu doći do zraka, bijes se mogao čuti u mom glasu, dok kada dolazimo do pojedinih tema, moj glas se podiže sve glasnije i glasnije i ja ne mogu obuzdati ljutnju.
Ova ljutnja o kojoj trenutno govorim je jedino meni samoj najviše štetila jer me počela toliko obuzimati da ponekad kada bi govorila, ljudi me nisu razumijeli. Govorili su da nisam normalna i niz još toga.
Vlastita ljutnja me počela gušiti do te mjere da mi je remetila ljudske odnose, ciljeve, snove... Išla je jedino meni na štetu i nikome drugom.😢
Jaka emocija frustracije, bijesa bi mi također pokrila razum i ono što bi doista htjela prenijeti ponekad, a to je bol ili nepravdu koju sam, nažalost, prošla, u nadi da pomognem nekome ili osvijestim druge o situacijama koje sam prošla, a nijedno dijete ne bi trebalo, nisam uspjevala. 💔
I što sam uradila povodom toga? 🙂 🌞
Pa otišla sam kod doktora i tražila uputnicu za psihoterapeuta i već mjesecima radim na tome.🥹
Ono što mogu reći je da je to najbolje što sam uradila za sebe do sada jer mentalno zdravlje je važno isto kao i fizičko zdravlje.✅️
Kada zdrava glava na ramenima nije dobro, ne može ni ostalo funkcionirati kako treba. 🫶
Osjećaj ljutnje je samo maska i obrambeni mehanizam za bol koja se krije u nama ili za emocije koje smo proživjeli, a nismo ih zdravo preradili.
Jednom kada se stručnim tehnikama i radom psihoterapeuta taj krivi mehanizam nošenja sa traumama "razbije", nastupa rad na sebi samom i onom što te boli i remeti.
Često se ljutnja uz rad sa psihoterapeuticom zamijeni za tugom, a tuga je zdrav način za kanalizirati bol i emocije koje su u nama.
Kroz razgovor, suze, i razumijevanje samog sebe i ono što ti se desilo.
Ljutnja je u zdravoj granici dobra i normalna, ali nije nikome dobro donijela kada konzumira svaku tvoju misao i način kako se ponašaš i osjećaš ili nosiš sa određenim stvarima.
Na sebi ću i dalje raditi, moj put je tek počeo, iako je težak, ali želim ovim statusom, svima vama koji u sebi mislite da ne možete, niste dovoljno jaki, ili previše boli, da samo kroz svoj primjer pokažem da se može i da ne odustanete. 🩷
Radite na sebi i otvoreno priznajte kada vam treba pomoć jer najljepša stvar koju možete uraditi za sebe kada vam je preteško je upravo to: pomoći si. Vi i ono dijete u vama koje je to prošlo, zaslužujete. 🌷
Nemojte se plašiti osuda, ismijavanja ili nečega drugog jer nitko nije sjedio na vašem mjestu i preživio stvari koje ste vi proživjeli.
Stavite fokus na sebe i vlastiti oporavak jer ga, ponavaljam, zaslužujete. Volite sebe. 🫶