#Arbnora
Jučer sam objavila status gdje sam podijelila nešto vrlo posebno za mene, vrlo intimno i osjetljivo.
Govorila sam o mojoj odluci da krenem na psihoterapiju radi trauma koje sam kao dijete, pa kasnije i u adolescenciji doživjela, u nadi da olakšam sebi svoju bol i poteškoće s kojima se nosim. 👩‍🦽❤️‍🩹
Prije svega, hvala Vam svima na podršci koju ste mi pružili nakon tog osjetljivog statusa. Puno mi znači. 🫶🌞🩷
Da Vam budem potpuno iskrena, nisam očekivala toliko lijepih poruka, komentara, zagrljaja kroz riječi i ljudi koji su mi napisali da se pronalaze u svemu što sam podijelila. 🥺
Hvala vam što ste me saslušali bez osuđivanja. 🌻
Kada sam odlučila javno govoriti o ovoj temi, znala sam da neće svi reagirati isto. Znala sam da će biti i onih koji će pokušati ismijati psihoterapiju, mentalno zdravlje ili mene osobno.
I to je uredu.
Ali želim pojasniti jednu stvar jer vidim da još uvijek postoje brojne predrasude.
Odlazak psihoterapeutu ne znači da je osoba "luda".
Ne znači da nije sposobna biti roditelj.
Ne znači da ne može donositi odluke.
Ne znači da je opasna za sebe ili druge.
Psihoterapija vrlo često znači upravo suprotno: da je osoba dovoljno hrabra pogledati vlastite rane i raditi na njima umjesto da ih gura pod tepih godinama.
Moja terapija nije započela zato što ne mogu funkcionirati u svakodnevnom životu.
Nije započela zato što sam izgubila dodir sa stvarnošću.
Nije započela jer me netko ili nešto prisililo.
Moja terapija započela je zbog trauma koje nosim iz djetinjstva i mladosti.
Zbog stvari koje sam proživjela kao dijete s invaliditetom.
Zbog iskustava vezanih uz zdravstveni sustav.
Zbog iskustava vezanih uz školstvo.
Zbog situacija u kojima sam se osjećala nezaštićeno, neshvaćeno, odbačeno ili nepravedno tretirano.
Zbog godina tijekom kojih sam naučila preživljavati tako da budem jaka, ali nikada nisam dobila priliku stati i obraditi ono što me boljelo. Nikada nisam dobila priliku da me netko stručan sasluša i pomogne mi razumijeti ono što sam preživjela.
Kada dijete godinama prolazi teške situacije, ono pronađe način da preživi.
Nekada je to povlačenje.
Nekada je to pretjerana potreba da bude savršeno.
A nekada je to ljutnja.
Kod mene je to bila ljutnja.
Dugo sam mislila da me štiti ili da me motivira protiv nepravde i boli koju sam doživjela.
Tek kasnije sam shvatila da se iza nje skrivala tuga, razočaranje, strah i bol koje nikada nisu dobile prostor da budu viđene. 🥺
I upravo na tome radim.
Ne radim na tome da postanem netko drugi.
Ne radim na tome da promijenim sebe.
Ne radim na tome da zaboravim što sam prošla.
Radim na tome da prošlost više ne upravlja mojom sadašnjošću jer je bolje razumijem.
Radim na tome da moje srce bude mirnije jer sam preradila emocije koje nisam uspjela tada.
Radim na tome da budem sretnija.
Zdravija.
Prisutnija.
Bolja prema sebi.
Jer sam nakon mnogo godina napokon shvatila da snaga nije samo izdržati.
Snaga je i priznati da te nešto boli.
Snaga je zatražiti pomoć.
Snaga je reći: "Ne želim više samo preživljavati. Želim živjeti punim plućima. Ne želim da me nešto iz prošlosti uznemirava, boli ili remeti moj mir. "
Zato sam posebno zahvalna svima koji su pokazali razumijevanje i podršku. 🥰
A onima koji se možda bore sa svojim traumama, svojim strahovima ili svojim ranama u tišini želim reći samo jedno:
🌸 Nema srama u traženju pomoći. 🌸
🌸 Nema srama u razgovoru. 🌸
🌸 Nema srama u iscjeljivanju. 🌸
Sram bi bio znati da patiš i nikada si ne dati priliku da ti bude bolje.
Hvala vam što ste mi pokazali da ranjivost nije slabost i što ovaj dio mog puta ne moram prolaziti sama. 🫶🌷