#Arbnora
Bila je to 2021. godina.
Točnije, 1.6.2021. godine kada se rodila moja Naia. 👶🍼🩷
Imala sam tešku trudnoću i prvu noć nakon carskog reza provela sam na intenzivnoj njezi.🤰👩‍🦽
Kada mi je bilo malo bolje, Naiu i mene premjestili su u običnu sobu.
Tokom dana bilo je puno ljudi, posjeta, upoznavanja s bebom, fotografiranja, uzbuđenja i prilagodbe na jednu potpuno novu životnu ulogu: ulogu mame. 🥺
Naia je bila jako mirna beba. Nije mnogo plakala. Većinu vremena spavala je, a kada bi bila gladna samo bi lagano zakmečala.
A onda je pala noć. 🌛🌠
Posjete su otišle kući.
Hodnici su utihnuli.
Ostale smo same.
Naia i ja. 🤱
Nakon što sam ju dugo promatrala, mazila i divila se svakom njenom prstiću, zaspala sam negdje oko ponoći.
Oko tri sata ujutro probudio me njezin plač.
Glasan.
Jak.
Punim plućima.
Bila je gladna.
U tom trenutku probudila sam se iz polusna i na nekoliko sekundi potpuno zaboravila gdje sam.
Nisam više bila ova odrasla Nora. Nisam bila tek postala mama.
Nije bila 2021 godina.
Odjednom sam opet bila dijete. Dijete u bolnici.👩‍🦽🏥
Dijete koje je mnogo svog djetinjstva provelo među bolničkim zidovima. Dijete koje je vidjelo više nego što bi jedno dijete trebalo vidjeti. Jer dok su neka djeca noću spavala u svojim sobama, ja sam često noći provodila u bolnicama.
I budila bih se na zvuk dječjeg plača.
Tada bih u svojim malim invalidskim kolicima izašla na hodnik, praveći se da idem prema toaletu. Ali nisam išla tamo.
Tražila sam bebu koja plače. Tražila sam razlog tog plača. Pokušavala sam razumjeti što se događa.
Sjećam se beba s braunilama i infuzijama na tjemenu glave jer im vene na ručicama nisu mogli pronaći. Sjećam se beba kojima su nogice bile podignute visoko u slovo V dok su im tadašnjim metodama ispravljali iskrivljene kukove.
Sjećam se beba koje su plakale dok su kašljale od upala, bronhitisa, viroza. Beba koje su povraćale. Beba koje su bile tek operirane, priključene na razne aparate. Svaka od njih vodila je svoju bitku, noću, bez mame.
Iako sam i sama bila dijete, nekako sam osjećala potrebu promatrati ih. Makar na kratko, dok medicinska sestra me ne uhvati i potjera me u krevet.
Osjećala sam potrebu brinuti za njih. 💔
Ponekad bih, kada bi neka beba posebno dugo plakala, otišla pozvati sestru koja je bila zauzeta. Kao da sam osjećala da netko mora doći. Da netko mora pomoći.
Danas znam da dijete ne bi trebalo nositi takve slike u sebi. Ali djeca ne biraju što će im ostati u sjećanju. Ne biraju koje će prizore ponijeti sa sobom u odraslu dob. I ne biraju koje će zvukove njihov mozak zauvijek povezati s boli.
Zato me i danas zvuk bebinog plača ponekad vrati tamo.
U te hodnike. U te noći. U onu malu Noru koja se vozila bolnicom dok su svi drugi spavali. Uvijek.
Tada, te noći 2021. godine uzela sam Naiu u naručje, uz velike bolove od carskog reza.
Nahranila sam ju.🍼 Pomazila. Poljubila. Pjevušila. I ponovno uspavala. 🩷
Ali nisam mogla uspavati uspomene i svoje misli iz djetinjstva. One su ostale budne.
I tada sam prvi put pomislila koliko sam zapravo zahvalna.
Zahvalna što plač koji čujem pripada zdravoj bebi koja je samo gladna. Što je plač znak da želi bočicu. Da želi čisti pelenu. Da želi mamu. A mama je tu.
Jer mnogo godina ranije slušala sam i neke drugačije plačeve.
Plačeve boli. Plačeve bolesti. Plačeve djece koja su se borila za nešto više od bočice i zagrljaja.
I možda upravo zato nikada nisam mogla čuti bebin plač na isti način kao drugi ljudi. Jer meni on nikada nije bio samo zvuk.
Bio je uspomena. Bio je povratak. Bio je podsjetnik.
I dok sam te noći držala svoju kćer u naručju, mislila sam na sve one bebe koje sam nekada gledala kroz bolničke hodnike. Ali najviše sam mislila na jednu djevojčicu.
Na onu malu Noru.🥺👩‍🦽
Koja je usred noći, dok su svi spavali, tiho prolazila bolničkim hodnicima i tražila bebu koja plače. ❤️