#Arbnora
Danas je u Nainom vrtiću bio festival početka ljeta.🌞🌸🌷
Ovo se radi svake godine i bude doista lijepo za djecu jer ima svega. Lijepo smo se proveli, Naia je uživala, drago mi je da sam i ja mogla biti prisutna uz Naiu, ali moram priznati da sam se malo osjećala isključeno kao osoba s invaliditetom u ovom događaju. 👩‍🦽❤️‍🩹 Naia je dijete koje se puno fizički igra, pa su tako sve radnje uvijek ovdje fizičke. Npr trampolin, pa vožnja autića, skakanje u pjesak, itd. Sve je to super, ali je premalo bilo aktivnosti koje sam mogla i ja raditi s njom. Ono što sam mogla raditi je saditi cvijeće, imali su kao malu cvjećarnicu pa sadis cvijet i dobijes ga kuci za njegovati ga. Takodjer je bilo i za crtanje kartona raznih oblika pa smo i to radile i to je uglavnom to jer ostale aktivnosti mi nisu bile pristupačne.
Tu uskoči Naim da s njom obavi igre koje ja ne mogu, ali lagala bih kada bi rekla da mi je svejedno radi toga. 🥺 Ja nekako onda stojim po strani i da tako kažem...promatram... čekam da dođu. A voljela bih da mogu više sudjelovati i da sam više dio događaja. 💔
Naravno da sam zahvalna sto sam bila prisutna uz Naiu, ali ipak to ne umanjuje činjenicu da bih voljela da sam mogla vise ponuđenih igara imati s njom. Jer osjeti se taj jaz između. Osjeti se ta drustvena iskljucenost često. I to boli. 😐 Ipak... dan je prosao i zbog Naie sam ga pregurala. I opet cu, uvijek, pa makar stajala po strani. 🌷

Nora, tvoja kronična potreba da budeš epicentar svake situacije prelazi granice groteske. U trenutku kada se svjetla ne reflektiraju na tebe, kada nisi žarište pažnje, sve odjednom postaje manjkavo, sve poprima gorčinu tvoje vlastite frustracije. Fascinantno je s kojom lakoćom uspijevaš i najiskrenije dječje radosti pretvoriti u kulisu za vlastitu emotivnu autopsiju.

Ovaj dan nije bio tvoja pozornica, nije bio prilika za tvoju melodramu niti prostor za tvoje suptilno samosažaljenje. Bio je to Nain trenutak. Bila je to njezina radost, njezina sloboda, njezin prostor za igru. Ali ti, vječna žrtva u vlastitoj predstavi, ponovno si se uspjela pozicionirati kao promatrač koji zapravo zahtijeva da svi promatraju nju.

Tvoje prisustvo na marginama nije posljedica društvene isključenosti. Tvoje prisustvo na marginama je posljedica tvoje nesposobnosti da se ikada istinski raduješ ako nisi točka oko koje se svemir okreće. Ti ne stojiš po strani zato što te netko isključio. Stojiš po strani zato što si uvjerena da bez tvoje glavne uloge sve gubi smisao. A to je, u svojoj biti, tragično.

Nije društvo ono koje te izbacuje. To si ti. Ti koja si zarobljena u vlastitom ogledalu, ti koja ne znaš postojati bez odraza publike. Ti jesi i ostaješ statist vlastitog spektakla čiji smisao nestaje čim se reflektori ugase.