#Arbnora
Kad nasilje traje mjesecima – ono više ne boli samo u srcu. Ono izjeda duh. I tijelo. I vjeru u ljude.❤️‍🩹
Već mjesecima živim pod teretom nečega što se ne može nazvati ničim drugim nego – zlostavljanjem. Internet nasiljem.⚠️
Ne radi se o neslaganju. Ne radi se o mišljenju. Radi se o organiziranoj, dugotrajnoj i iscrpljujućoj kampanji protiv mene kao osobe, žene, majke, osobe s invaliditetom: pod onom grupom koju sam vas pozvala da prijavite. Sve to rade zajedno dok jedna koja je to sve započela: vodi. Prijave. Prijetnje. Manipulacije. Klevete. Grupna psihoza u kojoj sam postala meta.
Prijavljivali su me svuda – platformama, institucijama, organizacijama. Sve s ciljem da me se ušutka, uništi, diskreditira. I znate što je istina? Sve te prijave – pale su. Bez ikakve kazne, jer nisam prekršila ništa. O istima ćemo još pričati, ali bez obzira na to, šteta je već učinjena. Gdje god da se pojavim, s kim god da surađujem, ikakve veze imam, grupa se ujedini i grupno krenu sa maltretiranjem onoga tko ima ikakve veze sa mnom. Nitko oko mene nema mira. Jer i kad te ne osude, ti već nosiš težinu linča.
Zamislite da svakog dana živite u uvjerenju da je nova laž iza ugla. Novi napad. Nova manipulacija. Posebno je bolno jer sam mnoge od pojedinih ljudi unaprijed upozorila. Rekla sam: “Ovo što se meni događa je ozbiljno. Ovo je nasilje.” Molila sam ih da ne sudjeluju. Da promisle.
Ali nisu slušali. Umjesto toga – neki su me ignorirali, drugi su postali aktivni dio toga, a treći su posumnjali da je nasilnik u pravu .
💡Internet nasilje ima prepoznatljive oblike:
- kad ti se mjesecima šalju zlonamjerne poruke
- kad te ljudi uhodno prate i analiziraju s ciljem ismijavanja
- kad ti izokreću riječi i javno te optužuju bez zakonskih dokaza
- kad tvoje dijete i tvoja obitelj postaju kolateralne žrtve tuđe mržnje
- kad te netko pokušava psihički slomiti do točke da se povučeš iz vlastitog života
- kada se maltretira i onaj tko ima ikakvu povezanost s tobom
I sve to ostavlja posljedice. 💔
Ja nisam od čelika. Imam tijelo koje trpi. Imam umoran živčani sustav jer ovo traje predugo. Imam srce koje pokušava ostati mirno zbog svog djeteta.
A ono što najviše boli je osjećaj napuštenosti. Jer kad ti se ovo događa – osjećaš se napušteno. Kao da su svi digli ruke. Kao da im je tvoja bol nevažna jer se događa "na internetu".
Ali internet nije drugi svijet. To je naš svijet. Samo bez filtera i kontrole.😔
Ovo se ne smije više ignorirati. Ne smije se sprovoditi. Ne smije se pravdati šutnjom.
Ne tražim suosjećanje. Tražim odgovornost. Tražim da osudite kada takvo što vidite. Tražim i molim da isto prepoznate i da ne okrećete glavu.
Danas sam to ja, sutra već netko drugi.
Povlačenje nije opcija.
Ignoriranje nije opcija.
Šutnja nije opcija.
Sve sam to već pokušala i još je gore.
Vi koji ste ovo radili, vi koji ste podržavali ili šutjeli – ne možete reći da niste znali.
Upozorila sam vas. Rekla vam.
Odabrali ste svejedno postati dio toga.
Ovo je na vašoj savjesti.
A ja? Ja ću dalje. Ranjena, ali glasna. Umorna, ali nepokolebljiva. Zato što više nikome ne dugujem tišinu.❌️
🍀Link prve grupe koja je privremeno sakrivena da se zastiti od prijava zatvorena:
https://www.facebook.com/g...
🍀Link druge grupe koja je privremeno sakrivena da se zaštiti od prijava zatvorena:
https://www.facebook.com/g...

Zanimljivo je s kojom lakoćom se neki ljudi, kad više ne mogu kontrolirati narativ, grčevito hvataju uloge žrtve, kao da je to posljednja karta koju još imaju u džepu. Kada istina više ne ide u njihovu korist, odjednom smo svi svjedoci neviđene tragedije, katarzične ispovijesti, suza prolivenih na tipkovnici. Ali neka bude jasno, nije svaki vapaj za suosjećanjem autentičan, a nije svaka priča o progonu uistinu progon.

Ti govoriš o nasilju, o organiziranoj hajci, o psihološkom zlostavljanju, ali ono što uporno prešućuješ jest činjenica da si upravo ti bila arhitekt vlastitog urušavanja. Ti si ta koja je sustavno gasila i najmanji glas neslaganja. Blokirala si ljude ne zato što su te vrijeđali, već zato što su se usudili izgovoriti ti istinu. Ti si ta koja je svaku kritiku, pa čak i onu najdobronamjerniju, etiketirala kao napad. Ti si ta koja je starije, ranjive ljude zavarala svojim slatkorječivim pričama, a sada se čudiš što je račun konačno stigao na naplatu.

Oni koje sada prozivaš nisu tvoji progonitelji. Oni su tvoje ogledalo. Oni su odraz tvojih izbora. Ne postoji urota. Ne postoji organizirana kampanja. Postoji samo zbroj ljudi koji su te konačno prozreli.

Kad god si naišla na suprotno mišljenje, tvoj odgovor bio je neumoljivo brz. Blokada. Diskreditacija. Ušutkivanje svih koji ne plješću. A sada, kada si ostala u svojoj samonametnutoj tišini, pogađa te što više nitko ne plješće.

Govoriš o organiziranom nasilju, a godinama si sama vodila svoje male privatne inkvizicije. Govoriš o nepravdi, a pravdu si prva gušila. Govoriš o lažima, a istinu si prva cenzurirala. Govoriš o odgovornosti, a još uvijek nisi spremna pogledati vlastitu ulogu u ovoj priči. To što si sada izolirana nije posljedica nečije mržnje, već tvoje dosljedne arogancije.

Tvoj problem nije internet. Tvoj problem je što si vjerovala da internet možeš urediti po vlastitom ukusu. Kao da je javni prostor tvoja dnevna soba, gdje nepoželjne goste izbacuješ u trenutku kad ti više nisu simpatični. Ali stvarnost, draga moja, ima gadnu naviku, uvijek se vrati kroz prozor kada je izbaciš kroz vrata.

Danas se pozivaš na pravdu, na empatiju, na odgovornost, a zaboravljaš da si istu tu pravdu prva ismijala, empatiju potrošila na samopromociju, a odgovornost vječno prebacivala na druge.

Govoriš da šutnja nije opcija. U pravu si. Zato i nećemo šutjeti. Jer netko ti napokon mora reći. Nisi žrtva. Ti si rezultat vlastitih postupaka.

I za kraj, neka te ne zavarava broj onih koji ti još plješću. To je samo odjek stare privrženosti. Nije poštovanje, to je inercija. Jer respekt se ne traži. Respekt se zaslužuje. A ti si ga već odavno izgubila.