Čula si, kažeš, tko je šutio? Vjerujem. Jer u tišini se često najjasnije čuje ono što odjekuje u praznini, ravnodušnost nije uvijek odsustvo brige, nego ponekad jednostavno odsustvo iluzije.

Šutnja, znaš, nije uvijek znak okrutnosti. Ponekad je to najdublji izraz dostojanstva, onih koji su naučili da se ne ulazi u tuđe monodrame s ulaznicom suosjećanja koje nikada nije bilo uzajamno. Ne reagirati ne znači ne mariti. Katkad to znači ne sudjelovati više.

Jer svatko tko stalno igra ulogu žrtve ne bi trebao biti iznenađen kad publika napusti kazalište. I ne, nisu oni otišli jer im nije stalo. Otišli su jer im je bilo dosta.

Nisi čula šutnju, čula si granicu. A granice, jednom kad se pređu, rijetko zovu natrag.

Nažalost ne razumije ona to jer je nesvijesna same sebe. Očekivala je ipak nekakvu potporu od udruga osi ili osi koje snimaju za društvene mreže. I čudi se zašto. I sad kao šalje poruku da je ona čula tišinu kao da to nekoga zanima. Sama si je kriva, nitko ne nagrađuje bahatost.