#Arbnora
U jednom od mojih videa rekla sam da mogu hodati, pa sam se odmah ispravila u – kretati.
U jednom drugom pak videu sam rekla da idem prošetati i zaboravila sam se ispraviti jer nisam marila. 😊
I eto – pojedini "ljudi" odmah skaču, prave scene, analiziraju: „Čekaj malo, pa hodanje? Pa šetnja? Pa kretanje? Lažeš!“
Jer ako koristiš riječ "prošetati" ili "hodati" a osoba s invaliditetom si, onda valjda – hodaš potajno. I ne samo to, već tim riječima obmanjuješ javnost, zataškavaš svoj vidno težak invaliditet i cijelu medicinsku dokumentaciju – kao da si se prijavila za tajnu misiju. 😁
Zato želim ovdje – jasno i iskreno – nešto reći onima koji me prate srcem, a ne tragaju za nekim bolesnim „raskrinkavanjem“.
Odrasla sam sa tri zdrave sestre i roditeljima koji me nikada nisu gledali kao manje sposobnu.
Kod nas se govorilo:
– „Nora ide prošetati van s prijateljicom.“
– „Sad će Nora pješke!“
- ,, Nora, ne trči prebrzo! "
Pa bismo se svi slatko nasmijali, jer bilo je jasno da je to dio naše unutarnje slobode, obiteljske dinamike, ljubavi i humora.
Ti izrazi – hodati, šetati, ići pješke – za mene nisu fizičke radnje, nego jezik pripadnosti. U mojoj glavi oni ne znače da imam noge koje rade – nego da imam dušu koja hoda.♥️
Sebe u kolicima najčešće ni ne vidim – osim kad se pogledam u ogledalo.👩‍🦽
Jer ja sam ja, s četiri kotača ili bez njih.
Tako sam odgojena, tako živim, i tako ostajem.🥰
Ali da netko u takvom govoru vidi prevaru, manipulaciju, zlu namjeru... to je već ozbiljna tuga. Jer ne moći hodati – to je već sama po sebi bol, a kad ti netko baca sol na tu ranu, dok ti pokušavaš živjeti najbolje što možeš…eh, tim "ljudima" ne bih poželjela ni mrvicu te soli, jer nisam sigurna da bi je izdržali. Za kraj, još nešto važno:
Postoje ljudi s invaliditetom koji uz pomagala mogu hodati povremeno, ali otežano s poteškoćama. No, samo zato jer hodaju katkad, ne znači da je njihov invaliditet manje stvaran ili prisutan.
To ne znači da lažu ako su ustali iz invalidskih kolica na kratko jer invaliditet nije natjecanje u oštećenosti, nego kompleksno stanje koje se razlikuje od osobe do osobe. Postoje stanja u kojem osobe katkad imaju pomalo snage i van kolica. No, to ne znači da je imaju stalno ili da su potpuno zdravi! Nijedna dijagnoza nije samo jedan dan ili trenutak.
U mom slučaju – nekad davno, uz hodalicu, mogla sam ustati, učiniti koji korak-dva-tri, i to mi je bio vrhunac dana. Danas više ni to ne mogu. Stanje se pogoršalo. Ali i da mogu i dalje hodati nekoliko koraka – ništa se bitno ne bi promijenilo.😊
Jer moj invaliditet nije nešto što ti dijagnoziras pogledom ili nagađanjima – nego nešto što je dokazano simptomima, dijagnosticirano medicinskom dokumentacijom te ⚠️ genetski potvrđeno.⚠️
🔴 Ne jednom.
Ne od jednog doktora.
Nego od više njih, od sustava, od DNK.🔴
I zato...
Odoh sada pješke do svog kreveta – jer duša i dalje hoda.
A vi, koji gledate srcem – laku noć i hvala što razumijete.
👩‍🦽❤️

Ne vjerujem da su ti roditelji govorili ne trči prebrzo, za prijateljicu i šetnju je moguće jer je prijateljica hodala pa ajde. S obzirom na sve što smo do sada vidjeli čini se da ipak povremeno ili s poteškoćama hodaš. Nitko nije ni tvdio da nemaš invaliditet ako tu i tamo možeš napraviti par koraka. I to što si rekla da povremeno hodanje ne bi ništa promijenilo..pa kako ne bi? Tijelo bi ti znalo da hodanje postoji, ojačala bi, bila bi zdravija, ovako ti zdravlje brže degradira bez kretanja.
I ako već govoriš o medicinskim dokazima onda ih pokaži jer do sada si samo pokazala dokumente da imaš tu dijagnozu. Optužbe možeš lako demantirati s dokazima.