20 hours ago
#Arbnora
Kad sam saznala da sam trudna, iako sam se veselila Nai i svemu što dolazi, duboko u sebi osjećala sam strah.
Ne strah od majčinstva, ne od nje – za nju sam znala da ću je voljeti beskrajno – nego strah od sebe. Strah od svoje dijagnoze. Od svega što mi moje tijelo može prirediti...
Iza osmijeha koji sam nosila kroz trudnoću, iza veselja i iščekivanja, krile su se brige koje nisam ni s kim mogla podijeliti.
Pitala sam se:
Hoću li moći brinuti o njoj ovako – u kolicima?
Hoću li je moći podići, s ovim slabim, iskrivljenim rukama?
Kako ću izdržati bolove u leđima kad poraste, kad se bude otimala dok ima prljavu pelenu, kad me nogicama udari nehotice?
Hoću li je moći privući k sebi, presvući, očistiti?
Što ću kad budemo same po cijele dane jer Naim radi, a ja umorna, iscrpljena, u bolovima?
Nemamo bake, nemamo tete – nemamo nikoga.
A što ako nešto slomim, nedaj Bože? Kako ću tada, kad je ona ovisna o meni u svemu?
Milijon pitanja. Milijon strahova.
A opet... još veća želja za njom.
Još veća ljubav.
✨✨✨
Sad, kad je prošlo neko vrijeme, kad je Naia narasla i najteže je, barem za sada, iza nas… voljela bih zagrliti onu zabrinutu, ali i nasmijanu sebe iz tog razdoblja.
Pokazala bih joj ovu sliku i rekla:
"Hej, iako si se tiho, u sebi, bojala svega... slušala si svoje srce. I uspjela si. Evo ti ova slika – nagrada za svaki dan koji si izdržala, za svaki strah koji si pobijedila.
Zaslužila si ovaj osmijeh.
Smij se, hrabra Nora."
✨✨✨
Jer teško je.
Teško je biti sam u tuđoj zemlji, bez ikoga svoga.
Još teže kad si osoba s invaliditetom, kad znaš da se uvijek nešto može dogoditi – i dogodilo se, imala sam operaciju, još se oporavljam...
Ali unatoč svemu – uspjele smo.
Moja Naia i ja.
Uspijevamo svaki dan.
Ona raste.
Svaki dan je fizički sve samostalnija.
A ja… ja ću s vremenom zaboraviti sve te brige koje su me tada gušile.
Ali naši osmijesi?
Oni će ostati zauvijek.
Volim te, Naia. 💟
Kad sam saznala da sam trudna, iako sam se veselila Nai i svemu što dolazi, duboko u sebi osjećala sam strah.
Ne strah od majčinstva, ne od nje – za nju sam znala da ću je voljeti beskrajno – nego strah od sebe. Strah od svoje dijagnoze. Od svega što mi moje tijelo može prirediti...
Iza osmijeha koji sam nosila kroz trudnoću, iza veselja i iščekivanja, krile su se brige koje nisam ni s kim mogla podijeliti.
Pitala sam se:
Hoću li moći brinuti o njoj ovako – u kolicima?
Hoću li je moći podići, s ovim slabim, iskrivljenim rukama?
Kako ću izdržati bolove u leđima kad poraste, kad se bude otimala dok ima prljavu pelenu, kad me nogicama udari nehotice?
Hoću li je moći privući k sebi, presvući, očistiti?
Što ću kad budemo same po cijele dane jer Naim radi, a ja umorna, iscrpljena, u bolovima?
Nemamo bake, nemamo tete – nemamo nikoga.
A što ako nešto slomim, nedaj Bože? Kako ću tada, kad je ona ovisna o meni u svemu?
Milijon pitanja. Milijon strahova.
A opet... još veća želja za njom.
Još veća ljubav.
✨✨✨
Sad, kad je prošlo neko vrijeme, kad je Naia narasla i najteže je, barem za sada, iza nas… voljela bih zagrliti onu zabrinutu, ali i nasmijanu sebe iz tog razdoblja.
Pokazala bih joj ovu sliku i rekla:
"Hej, iako si se tiho, u sebi, bojala svega... slušala si svoje srce. I uspjela si. Evo ti ova slika – nagrada za svaki dan koji si izdržala, za svaki strah koji si pobijedila.
Zaslužila si ovaj osmijeh.
Smij se, hrabra Nora."
✨✨✨
Jer teško je.
Teško je biti sam u tuđoj zemlji, bez ikoga svoga.
Još teže kad si osoba s invaliditetom, kad znaš da se uvijek nešto može dogoditi – i dogodilo se, imala sam operaciju, još se oporavljam...
Ali unatoč svemu – uspjele smo.
Moja Naia i ja.
Uspijevamo svaki dan.
Ona raste.
Svaki dan je fizički sve samostalnija.
A ja… ja ću s vremenom zaboraviti sve te brige koje su me tada gušile.
Ali naši osmijesi?
Oni će ostati zauvijek.
Volim te, Naia. 💟
20 hours ago
In response CarboNora Bambucci to his Publication
Ti nisi hrabra majka, ti si majstorica manipulacije. Ništa u tom tekstu nije iskreno, koristiš vlastito dijete kao rekvizit da bi od sebe napravila žrtvu, iako si upravo ti korijen svakog problema. Nije odvratno ono što izmišljaš da si prošla, nego hladnoća s kojom to sve smišljaš samo da bi se okupala u tuđem suosjećanju.
Upravo tako, ali najgore što će se ta majstorica manipukacije pokušavati, a i pokušava i dalje se kupati u tudjim saosjećanjima. Ajmo dalje sa pravdom, jer sere ipak i dalje, ali nekako je zaštopavamo, dobila je ona ipak tvrdu stolicu… 😉😂💪
14 hours ago
In response Natalja to his Publication
