4 months ago
#Arbnora
U moru komentara koje svakodnevno dobivam, često imam dojam da ljudi zaborave na moj invaliditet — iako o njemu najviše govorim. Ponekad me tretiraju kao da sam jednaka zdravim ljudima, što je s ljudske strane lijepo i dobro, ali s funkcionalne i životne strane — vrlo nerealno. Naše mogućnosti nisu iste, a kada nas tretiraju jednako, nesvjesno nas time zakidaju i nanose nam štetu. Živim s invaliditetom svakog dana. To nije nešto što se pali i gasi, nije faza ni nešto o čemu mogu zaboraviti. To je nešto što ti utječe u svaku poru tvoga života - htio ti to ili ne.
I često mi se događa da ljudi to zaborave — iako o tome stalno govorim. Zaborave da iza mojih riječi stoji neprekidna, nevidljiva njima, borba. Nisam sama. Nas ima još — mnoge osobe s invaliditetom koje svakodnevno prolaze kroz iste izazove, iste predrasude i nevidljive bitke. Razumijevanje često izostaje jer nije lako shvatiti ono što nije u vlastitom tijelu i životu. No to ne umanjuje stvarnost naše boli i naših potreba. Zaborave da je naša snaga istovremeno i naša ranjivost. Zaborave da i mi znamo slomiti se i izgubiti živce — pred skrhanim sustavom koji ne funkcionira ili društvom koje zakida. Zaborave da nije dovoljno samo čuti naše stanje, nego ga i poštovati. 👩🦽
I boli više što zaboravljaju nego što boli invaliditet sam. Jer dok oni zaboravljaju, mi i dalje nosimo izazove od kojih se ne možemo isključiti ni na tren. Ti izazovi su s nama stalno, i s posljedicama kojima se ponekad ne vide na prvi pogled. Ne tražimo sažaljenje. Ne tražimo da nas gledate s distance. Tražimo samo jedno: da nas stvarno vidite. Da nas stvarno čujete. Da našu realnost ne pretvarate u dramu ili propitivanja, nego u dio koji zaslužuje poštovanje i razumijevanje. Jer naša tijela nisu prepreka — to su naši domovi. I imamo pravo biti u njima onakvi kakvi jesmo, bez straha, bez isprike i bez potrebe za dozvolom.
👩🦽❤️🩹
U moru komentara koje svakodnevno dobivam, često imam dojam da ljudi zaborave na moj invaliditet — iako o njemu najviše govorim. Ponekad me tretiraju kao da sam jednaka zdravim ljudima, što je s ljudske strane lijepo i dobro, ali s funkcionalne i životne strane — vrlo nerealno. Naše mogućnosti nisu iste, a kada nas tretiraju jednako, nesvjesno nas time zakidaju i nanose nam štetu. Živim s invaliditetom svakog dana. To nije nešto što se pali i gasi, nije faza ni nešto o čemu mogu zaboraviti. To je nešto što ti utječe u svaku poru tvoga života - htio ti to ili ne.
I često mi se događa da ljudi to zaborave — iako o tome stalno govorim. Zaborave da iza mojih riječi stoji neprekidna, nevidljiva njima, borba. Nisam sama. Nas ima još — mnoge osobe s invaliditetom koje svakodnevno prolaze kroz iste izazove, iste predrasude i nevidljive bitke. Razumijevanje često izostaje jer nije lako shvatiti ono što nije u vlastitom tijelu i životu. No to ne umanjuje stvarnost naše boli i naših potreba. Zaborave da je naša snaga istovremeno i naša ranjivost. Zaborave da i mi znamo slomiti se i izgubiti živce — pred skrhanim sustavom koji ne funkcionira ili društvom koje zakida. Zaborave da nije dovoljno samo čuti naše stanje, nego ga i poštovati. 👩🦽
I boli više što zaboravljaju nego što boli invaliditet sam. Jer dok oni zaboravljaju, mi i dalje nosimo izazove od kojih se ne možemo isključiti ni na tren. Ti izazovi su s nama stalno, i s posljedicama kojima se ponekad ne vide na prvi pogled. Ne tražimo sažaljenje. Ne tražimo da nas gledate s distance. Tražimo samo jedno: da nas stvarno vidite. Da nas stvarno čujete. Da našu realnost ne pretvarate u dramu ili propitivanja, nego u dio koji zaslužuje poštovanje i razumijevanje. Jer naša tijela nisu prepreka — to su naši domovi. I imamo pravo biti u njima onakvi kakvi jesmo, bez straha, bez isprike i bez potrebe za dozvolom.
👩🦽❤️🩹
Znaš, tvoj tekst zvuči kao prisilni vapaj koji pokušava stvoriti tragediju tamo gdje je možda samo lijenost da se krene naprijed. Prava bol ne viče i ne traži stalnu publiku. Ona živi u tišini, daleko od patetičnih pozornica, i ne traži pljesak da bi bila stvarna. Snaga ne moli za potvrdu, ona stoji sama, hladna i tvrda poput golog kamena.
One koje doista nose svoj teret ne pretvaraju ga u monolog za publiku. Njihova tišina govori više od svih tvojih rečenica. Tvoj tekst ne zvuči kao borba nego kao scenarij za samosažaljenje u kojem si i glumica i režiserka i publika koja sama sebi aplaudira. U toj gladi za pozornošću tvoja istina nestaje u dimu vlastitih riječi.
Neke žene ratuju bez glasa, bez potrebe da svima objašnjavaju svaki udarac. Druge pune prostor dramom, jer nemaju ništa drugo za ponuditi. I vjeruj, razlika bode oči jače nego što misliš.
One koje doista nose svoj teret ne pretvaraju ga u monolog za publiku. Njihova tišina govori više od svih tvojih rečenica. Tvoj tekst ne zvuči kao borba nego kao scenarij za samosažaljenje u kojem si i glumica i režiserka i publika koja sama sebi aplaudira. U toj gladi za pozornošću tvoja istina nestaje u dimu vlastitih riječi.
Neke žene ratuju bez glasa, bez potrebe da svima objašnjavaju svaki udarac. Druge pune prostor dramom, jer nemaju ništa drugo za ponuditi. I vjeruj, razlika bode oči jače nego što misliš.
4 months ago
In response CarboNora Bambucci to his Publication
