#Arbnora
U moru komentara koje svakodnevno dobivam, često imam dojam da ljudi zaborave na moj invaliditet — iako o njemu najviše govorim. Ponekad me tretiraju kao da sam jednaka zdravim ljudima, što je s ljudske strane lijepo i dobro, ali s funkcionalne i životne strane — vrlo nerealno. Naše mogućnosti nisu iste, a kada nas tretiraju jednako, nesvjesno nas time zakidaju i nanose nam štetu. Živim s invaliditetom svakog dana. To nije nešto što se pali i gasi, nije faza ni nešto o čemu mogu zaboraviti. To je nešto što ti utječe u svaku poru tvoga života - htio ti to ili ne.
I često mi se događa da ljudi to zaborave — iako o tome stalno govorim. Zaborave da iza mojih riječi stoji neprekidna, nevidljiva njima, borba. Nisam sama. Nas ima još — mnoge osobe s invaliditetom koje svakodnevno prolaze kroz iste izazove, iste predrasude i nevidljive bitke. Razumijevanje često izostaje jer nije lako shvatiti ono što nije u vlastitom tijelu i životu. No to ne umanjuje stvarnost naše boli i naših potreba. Zaborave da je naša snaga istovremeno i naša ranjivost. Zaborave da i mi znamo slomiti se i izgubiti živce — pred skrhanim sustavom koji ne funkcionira ili društvom koje zakida. Zaborave da nije dovoljno samo čuti naše stanje, nego ga i poštovati. 👩🦽
I boli više što zaboravljaju nego što boli invaliditet sam. Jer dok oni zaboravljaju, mi i dalje nosimo izazove od kojih se ne možemo isključiti ni na tren. Ti izazovi su s nama stalno, i s posljedicama kojima se ponekad ne vide na prvi pogled. Ne tražimo sažaljenje. Ne tražimo da nas gledate s distance. Tražimo samo jedno: da nas stvarno vidite. Da nas stvarno čujete. Da našu realnost ne pretvarate u dramu ili propitivanja, nego u dio koji zaslužuje poštovanje i razumijevanje. Jer naša tijela nisu prepreka — to su naši domovi. I imamo pravo biti u njima onakvi kakvi jesmo, bez straha, bez isprike i bez potrebe za dozvolom.
👩🦽❤️🩹
U moru komentara koje svakodnevno dobivam, često imam dojam da ljudi zaborave na moj invaliditet — iako o njemu najviše govorim. Ponekad me tretiraju kao da sam jednaka zdravim ljudima, što je s ljudske strane lijepo i dobro, ali s funkcionalne i životne strane — vrlo nerealno. Naše mogućnosti nisu iste, a kada nas tretiraju jednako, nesvjesno nas time zakidaju i nanose nam štetu. Živim s invaliditetom svakog dana. To nije nešto što se pali i gasi, nije faza ni nešto o čemu mogu zaboraviti. To je nešto što ti utječe u svaku poru tvoga života - htio ti to ili ne.
I često mi se događa da ljudi to zaborave — iako o tome stalno govorim. Zaborave da iza mojih riječi stoji neprekidna, nevidljiva njima, borba. Nisam sama. Nas ima još — mnoge osobe s invaliditetom koje svakodnevno prolaze kroz iste izazove, iste predrasude i nevidljive bitke. Razumijevanje često izostaje jer nije lako shvatiti ono što nije u vlastitom tijelu i životu. No to ne umanjuje stvarnost naše boli i naših potreba. Zaborave da je naša snaga istovremeno i naša ranjivost. Zaborave da i mi znamo slomiti se i izgubiti živce — pred skrhanim sustavom koji ne funkcionira ili društvom koje zakida. Zaborave da nije dovoljno samo čuti naše stanje, nego ga i poštovati. 👩🦽
I boli više što zaboravljaju nego što boli invaliditet sam. Jer dok oni zaboravljaju, mi i dalje nosimo izazove od kojih se ne možemo isključiti ni na tren. Ti izazovi su s nama stalno, i s posljedicama kojima se ponekad ne vide na prvi pogled. Ne tražimo sažaljenje. Ne tražimo da nas gledate s distance. Tražimo samo jedno: da nas stvarno vidite. Da nas stvarno čujete. Da našu realnost ne pretvarate u dramu ili propitivanja, nego u dio koji zaslužuje poštovanje i razumijevanje. Jer naša tijela nisu prepreka — to su naši domovi. I imamo pravo biti u njima onakvi kakvi jesmo, bez straha, bez isprike i bez potrebe za dozvolom.
👩🦽❤️🩹
4 months ago
4 months ago
In response CarboNora Bambucci to his Publication
I te kako si ti zdrava smrdljiva debela patuljčino, kako te nije sramota da se ubrajaš medju invalidima, ti stvarni invalidi niti prose niti lažu kao ti, žive i bore se kako mogu, a i što objave nešto na internetu je red, želja i volja za pomoći. Ti si mene bila nasukala jer sam se sažalila i sve moguće sam ti slala jer ni u ludilu nisam mogla predpostaviti da si ti lažna ljigava patučjčina koja bi i preko jadnih stvarnih invalida gazila, samo da dodješ do tvog cilja. Hvala Bogu da si se sama izdala kad sam ti jedan iskren komentar dala i ti mene blokirala i ja uvidjela koje si ti u biti prokleto lažno djubre 🤮🤮 Zato te sad gazim i neću odustati dok ne odeš u onu iskopanu spremnu rupaču za tebe, pa seri onda mravima tamo 😂😂💪💪💪
4 months ago
In response CarboNora Bambucci to his Publication
Sve u tvom tekstu miriše na predstavu i laž. Ona koja nosi istinsku bol ne prodaje je kao jeftinu priču. Ti nisi žrtva, ti si samo ovisna o pažnji.
4 months ago
In response CarboNora Bambucci to his Publication
Znaš, tvoj tekst zvuči kao prisilni vapaj koji pokušava stvoriti tragediju tamo gdje je možda samo lijenost da se krene naprijed. Prava bol ne viče i ne traži stalnu publiku. Ona živi u tišini, daleko od patetičnih pozornica, i ne traži pljesak da bi bila stvarna. Snaga ne moli za potvrdu, ona stoji sama, hladna i tvrda poput golog kamena.
One koje doista nose svoj teret ne pretvaraju ga u monolog za publiku. Njihova tišina govori više od svih tvojih rečenica. Tvoj tekst ne zvuči kao borba nego kao scenarij za samosažaljenje u kojem si i glumica i režiserka i publika koja sama sebi aplaudira. U toj gladi za pozornošću tvoja istina nestaje u dimu vlastitih riječi.
Neke žene ratuju bez glasa, bez potrebe da svima objašnjavaju svaki udarac. Druge pune prostor dramom, jer nemaju ništa drugo za ponuditi. I vjeruj, razlika bode oči jače nego što misliš.
One koje doista nose svoj teret ne pretvaraju ga u monolog za publiku. Njihova tišina govori više od svih tvojih rečenica. Tvoj tekst ne zvuči kao borba nego kao scenarij za samosažaljenje u kojem si i glumica i režiserka i publika koja sama sebi aplaudira. U toj gladi za pozornošću tvoja istina nestaje u dimu vlastitih riječi.
Neke žene ratuju bez glasa, bez potrebe da svima objašnjavaju svaki udarac. Druge pune prostor dramom, jer nemaju ništa drugo za ponuditi. I vjeruj, razlika bode oči jače nego što misliš.
