#Arbnora
Danas me iznenadila jedna stara misao... ❤️‍🩹
Vratila me u onaj trenutak kad sam imala 16 godina i živjela s roditeljima.
Pokojni tata je bio na poslu, mama negdje gore na katu u kući, a ja zatvorena u svojoj sobi. Sjedim za radnim stolom, pišem dnevnik 📖 i odjednom se zagledam u prazan zid ispred sebe. S desne strane osjećam lagani povjetarac iz otvorenog prozora, a u glavi samo jedno pitanje:
„Što sa mnom kada mame i tate više ne bude?
Što ću ja od sebe? Kako ću? Hoću li uopće moći?“ 👩‍🦽😔
To nije bio samo trenutni strah. To je bila tiha sjena koja je pratila moje odrastanje. Ne zato što moji roditelji ne bi bili tu za mene: znala sam da bi, ali znala sam i kakav svijet čeka osobu s teškim invaliditetom. 👩‍🦽
Moj um je uvijek težio slobodi i samostalnosti, ali srce je osjećalo neprestanu opasnost od sustava koji ne razumije, od neprilagođenih prostora, od svijeta koji se ponaša kao da za tebe nema mjesta.
To je onaj strah koji ti ne dopušta miran san, koji šapće: „Što ako te jednog dana život ostavi na cesti?“ Pisala sam dnevnik za dnevnikom, pokušavala pretočiti te misli na papir. U tišini sam sanjala, maštala, vjerovala 🌙✨
A onda: život me iznenadio.🥹
Danas vodim svoju Naiu na događaje gdje se igramo s vodom 💦, jedemo hot dog 🌭, družimo se, stvaramo uspomene...
Imamo asistenta koji nam pomogne da stignemo gdje treba dok je Naim na poslu. Danas imam onu samostalnost i slobodu koju je 16-godišnja ja mislila da će možda ostati samo san.
Danas smo Naia i ja jele lubenicu 🍉, puhali balone, prskali se vodom, gledala sam je kako pliva. I jednostavno sam živjela u trenutku.
Bila zahvalna. Ali nikada neću zaboraviti onu sebe iz svoje sobe.
Kad bih mogla, zagrlila bih je 🤗
Šapnula bi joj: „Ne boj se… Preživjet ćeš. I živjet ćeš.“
👩‍🦽❤️