Pjesma godine, Ivica Uršić

Hoće li tko pjevati o tebi,

kad mene ne bude, kad mi život oči zaklopi, ljubavi.

Hoće li još zvijezde nebo kititi,

kao ptice tu se gnijezditi,

hoće li se itko voljeti,

kao mi.

Taj dan kada odem ti ja,

kada zaspem korak dublje od sna,

ja ću naći svoj mir kao cvijet u polju

među bijelim brezama,

a kako ćeš mi ti lane na tom svijetu

punom vukova.

Nova jutra kad te snenu probude,

a s desne strane mene više ne bude,

ja ću naći svoj mir kao cvijet u polju

među bijelim brezama,

a kako ćeš mi ti lane na tom svijetu

punom vukova.

REF:

Ako me voliš draga,

ne postoji granica,

Koja dijeli ovaj svijet od onoga.

Ako me voliš draga,

nije zadnja stanica,

samo je ljubav tajna dvaju svjetova.

Moj je život knjiga puna ratova,

svaki list je more divljih valova.

Ja ću naći svoj mir kao cvijet u polju

među bijelim brezama,

a kako ćeš mi ti lane na tom svijetu

punom vukova.

REF.

Neka se pjesme dignu,

ravno do neba stignu

i dobre duše

nek’ mržnju sruše.

Nek’ vjera bude snaga,

mir iza kućnog praga,

nek’ bude znanja

i blagostanja.

U život djeca krenu,

čovjek nek’ voli ženu,

kao ja tebe.

Ja ću naći svoj mir kao cvijet u polju

među bijelim brezama,

a kako ćeš mi ti lane na tom svijetu

punom vukova.

Pretpostavljam da takve rečenice prepisuješ iz neke knjige, a zatim ih predstavljaš kao vlastitu ideju. To ti savršeno pristaje: velike riječi, bez ikakvog sadržaja. Na kraju ostaje samo smiješna poza i glupost koja se sama sebi predstavlja kao pamet.