Ti nisi umorna. Naučila si godinama kako da lijepo zvučiš dok stojiš u mjestu. Tvoj odmor nije predah od puta, nego pažljivo sročen alibi za nekretanje. Govoriš da si čovjek od krvi i mesa, ali zaboravljaš da upravo ta krv i to meso vape za kretanjem, promjenom, životom. Tvoje ‘nikada ne odustajem’ zvuči snažno, ali tvoji dani to ne potvrđuju. To je refren koji ponavljaš dok ti vrijeme prolazi, tiho, jednolično, neispisano. Zastaneš, kažeš, ali zaboraviš nastaviti. Tvoje riječi imaju formu hrabrosti, ali sadržaj navike. I zato ovo nije priča o umoru. Ovo je priča o samouspavanju. I o tome da si zaboravila kako se ustaje kad nisi umorna, nego kada si gotova sa sobom kakva jesi.