Sad govoriš o njegovom licu a nisi ga ni ispratila. Nisi mu držala ruku dok je blijedio, nisi stajala kraj rake dok je tišina vikala njegovo ime. Nisi ga tražila kad je disao posljednje, nisi mu uputila nijednu riječ kad je možda još čekao baš tvoju. I sada, kad se više ne možeš suočiti s njegovim pogledom, odjednom ga uzdižeš riječima koje ranije nisi znala izgovoriti. Gradiš od njega mit jer ti je lakše izmišljati bliskost nego priznati istinu. Ne oplakuješ njega već samu sebe jer znaš da si zakasnila. Nisu te boljeli njegovi dani već sada peče tvoja praznina. A ta praznina nije nastala njegovim odlaskom nego tvojom odsutnošću dok je još bio tu. Sada pokušavaš pričom prekriti šutnju koju si izabrala onda kad je još mogao čuti tvoje riječi. Ali zakasnjelom tugom se ne briše ono što nije postojalo. I koliko god puta spomenula njegovo ime, ono te neće opravdati. Ostale su ti samo riječi. A nijedna više nije dovoljna.