Explore

28 min ago

#Arbnora
Često me ljudi pitaju zašto kažem: "Idem se prošetati." Zašto kažem: "Hodala sam tri sata." Ili zašto se nasmijem i kažem: "Nemoj me tjerati da idem pješice."
A onda shvatim da oni ne pitaju zbog riječi. Pitaju jer vide moja invalidska kolica.
Istina je da moje riječi nisu pogreška. One su uspomena na moje djetinjstvo.
Moji roditelji nikada me nisu odgajali kao "onu koja ne može". Odgajali su me kao svoje dijete. Jednako kao moje tri zdrave sestre.
U našoj kući nije bilo posebnih pravila za mene, nije bilo sažaljenja, nije bilo etiketa. Bilo je samo ljubavi.
Zato i danas moja mama nekad kaže: "Nora će sama sebi sa police uzeti." Tek nakon sekunde shvati da je nešto previsoko za mene. Ne zato što je zaboravila moja kolica, nego zato što ih u tom trenutku njezino srce uopće ne vidi.
Moje sestre bez razmišljanja kažu: "Idem se s Norom prošetati." Nikad ne kažu: "Idem gurati Noru." Jer za njih ja nisam moja dijagnoza. Ja sam njihova sestra.🩷
Možda će nekome biti čudno što kažem da sam hodala do određenog mjesta, a zapravo sam se vozala u invalidskim kolicima. Ali u mojoj glavi ja doista hodam. Neometano. Slobodno. Bez boli. Bez ogranicenja. Bez ikakvog pomagala. Jer toliko sam odrasla okružena ljubavlju koja nije pravila razliku da svoju različitost najčešće primijetim tek kada se pogledam u ogledalo. Tada vidim sebe.
I mislim da je to najveći dar koji roditelji mogu dati svom djetetu.🥰
Da ga ne odgajaju prema njegovim ograničenjima, nego prema njegovoj vrijednosti.
Jer postoje ljudi koji hodaju cijeli život, a nikad ne osjete slobodu. A postoje oni koji se voze u kolicima, a odgojeni su tako da im duša nikada nije naučila biti ograničena.👩‍🦽
Možda moje noge ne hodaju.
Ali zahvaljujući mojim roditeljima, moje srce nikada nije prestalo. 🥺

Nothing found!