9 hr ago
#Arbnora
Kada sam krenula kuhati, s obzirom da nemam snage kao i drugi i ne mogu svu snagu upotrijebiti na kuhanje, imam i ostale obaveze, bilo mi je bitno da su moji obroci: jednostavni, brzi, a fini.😊
To mi je trebalo dugo vremena da naučim jer se većina obroka priprema sa kompliciranim receptima, dodavanju raznih namirnica, čuda i čekajući po sporoj temperaturi da se skuha.
Ja tu snage za to nemam.
Kod mene mora bit sve brzo i jednostavno, inače platim bolovima ako je suprotno.
Kako se vrijeme odmicalo, naučila sam dosta recepta koji su brzi, laki, jednostavni, a mogu se iz invalidskih kolica lako napraviti, bez da se umarate.😍
Jeste li za da napravim 10 takvih recepta i da ih podijelim sa vama koji možda želite fino jesti, a nemate vremena kuhati satima?👩🦽
Recepti mogu pomoći svima, a ponajviše nekoj mladoj osobi s invaliditetom koja ima volje kuhati ali nema puno snage.😊
Pišite u komentarima.🩷
Kada sam krenula kuhati, s obzirom da nemam snage kao i drugi i ne mogu svu snagu upotrijebiti na kuhanje, imam i ostale obaveze, bilo mi je bitno da su moji obroci: jednostavni, brzi, a fini.😊
To mi je trebalo dugo vremena da naučim jer se većina obroka priprema sa kompliciranim receptima, dodavanju raznih namirnica, čuda i čekajući po sporoj temperaturi da se skuha.
Ja tu snage za to nemam.
Kod mene mora bit sve brzo i jednostavno, inače platim bolovima ako je suprotno.
Kako se vrijeme odmicalo, naučila sam dosta recepta koji su brzi, laki, jednostavni, a mogu se iz invalidskih kolica lako napraviti, bez da se umarate.😍
Jeste li za da napravim 10 takvih recepta i da ih podijelim sa vama koji možda želite fino jesti, a nemate vremena kuhati satima?👩🦽
Recepti mogu pomoći svima, a ponajviše nekoj mladoj osobi s invaliditetom koja ima volje kuhati ali nema puno snage.😊
Pišite u komentarima.🩷
2 days ago
#Arbnora
Često me ljudi pitaju zašto kažem: "Idem se prošetati." Zašto kažem: "Hodala sam tri sata." Ili zašto se nasmijem i kažem: "Nemoj me tjerati da idem pješice."
A onda shvatim da oni ne pitaju zbog riječi. Pitaju jer vide moja invalidska kolica.
Istina je da moje riječi nisu pogreška. One su uspomena na moje djetinjstvo.
Moji roditelji nikada me nisu odgajali kao "onu koja ne može". Odgajali su me kao svoje dijete. Jednako kao moje tri zdrave sestre.
U našoj kući nije bilo posebnih pravila za mene, nije bilo sažaljenja, nije bilo etiketa. Bilo je samo ljubavi.
Zato i danas moja mama nekad kaže: "Nora će sama sebi sa police uzeti." Tek nakon sekunde shvati da je nešto previsoko za mene. Ne zato što je zaboravila moja kolica, nego zato što ih u tom trenutku njezino srce uopće ne vidi.
Moje sestre bez razmišljanja kažu: "Idem se s Norom prošetati." Nikad ne kažu: "Idem gurati Noru." Jer za njih ja nisam moja dijagnoza. Ja sam njihova sestra.🩷
Možda će nekome biti čudno što kažem da sam hodala do određenog mjesta, a zapravo sam se vozala u invalidskim kolicima. Ali u mojoj glavi ja doista hodam. Neometano. Slobodno. Bez boli. Bez ogranicenja. Bez ikakvog pomagala. Jer toliko sam odrasla okružena ljubavlju koja nije pravila razliku da svoju različitost najčešće primijetim tek kada se pogledam u ogledalo. Tada vidim sebe.
I mislim da je to najveći dar koji roditelji mogu dati svom djetetu.🥰
Da ga ne odgajaju prema njegovim ograničenjima, nego prema njegovoj vrijednosti.
Jer postoje ljudi koji hodaju cijeli život, a nikad ne osjete slobodu. A postoje oni koji se voze u kolicima, a odgojeni su tako da im duša nikada nije naučila biti ograničena.👩🦽
Možda moje noge ne hodaju.
Ali zahvaljujući mojim roditeljima, moje srce nikada nije prestalo. 🥺
Često me ljudi pitaju zašto kažem: "Idem se prošetati." Zašto kažem: "Hodala sam tri sata." Ili zašto se nasmijem i kažem: "Nemoj me tjerati da idem pješice."
A onda shvatim da oni ne pitaju zbog riječi. Pitaju jer vide moja invalidska kolica.
Istina je da moje riječi nisu pogreška. One su uspomena na moje djetinjstvo.
Moji roditelji nikada me nisu odgajali kao "onu koja ne može". Odgajali su me kao svoje dijete. Jednako kao moje tri zdrave sestre.
U našoj kući nije bilo posebnih pravila za mene, nije bilo sažaljenja, nije bilo etiketa. Bilo je samo ljubavi.
Zato i danas moja mama nekad kaže: "Nora će sama sebi sa police uzeti." Tek nakon sekunde shvati da je nešto previsoko za mene. Ne zato što je zaboravila moja kolica, nego zato što ih u tom trenutku njezino srce uopće ne vidi.
Moje sestre bez razmišljanja kažu: "Idem se s Norom prošetati." Nikad ne kažu: "Idem gurati Noru." Jer za njih ja nisam moja dijagnoza. Ja sam njihova sestra.🩷
Možda će nekome biti čudno što kažem da sam hodala do određenog mjesta, a zapravo sam se vozala u invalidskim kolicima. Ali u mojoj glavi ja doista hodam. Neometano. Slobodno. Bez boli. Bez ogranicenja. Bez ikakvog pomagala. Jer toliko sam odrasla okružena ljubavlju koja nije pravila razliku da svoju različitost najčešće primijetim tek kada se pogledam u ogledalo. Tada vidim sebe.
I mislim da je to najveći dar koji roditelji mogu dati svom djetetu.🥰
Da ga ne odgajaju prema njegovim ograničenjima, nego prema njegovoj vrijednosti.
Jer postoje ljudi koji hodaju cijeli život, a nikad ne osjete slobodu. A postoje oni koji se voze u kolicima, a odgojeni su tako da im duša nikada nije naučila biti ograničena.👩🦽
Možda moje noge ne hodaju.
Ali zahvaljujući mojim roditeljima, moje srce nikada nije prestalo. 🥺