#Arbnora
Oh, kakav umjetnik... kakva gubitak... 😢
Pokoj mu vječni i mir... ❤️‍🩹
,, Reci mi Bože
Koje si boje kože
Bože daj kaži
To o tebi dal' su laži
Ti znaš sve, tako bar govore
Mora da je super gore
Kad se prozori raja otvore "

https://www.youtube.com/wa...

#Arbnora
Danas sam razgovarala s mamom preko kamere i usred razgovora mi je rekla nešto zbog čega sam se nasmijala od uha do uha.
Rekla mi je:
„Koliko ti se u licu vidi da si smršavila.“ 🥺
Možda će nekome to zvučati kao obična rečenica.
Ali meni nije bila.
Jer iza te jedne rečenice krije se puno više od nekoliko izgubljenih kilograma. Kriju se mjeseci odricanja. Kriju se dani kada mi se jelo nešto slatko, nešto masno ili nešto što znam da mi ne pomaže, a ipak sam rekla sama sebi: „Ne danas.“ Kriju se trenuci kada sam bila umorna. Kada me boljelo. Kada nisam imala volje. Kada sam htjela odustati. Ipak nisam.
Nije lako raditi na svom zdravlju ni kada si potpuno zdrav. A kada živiš s invaliditetom, kada se krećeš pomoću invalidskih kolica, kada imaš bolove, umor i ograničenja koja drugi često ne vide, tada neke stvari postanu još teže. Ne zato što su nemoguće. Nego zato što za isti rezultat često moraš uložiti puno više truda.👩‍🦽
Puno ljudi može jednostavno otići trčati, odraditi trening ili potrošiti višak energije bez previše razmišljanja.
Ja ne mogu. Zato svaki kilogram manje za mene nije samo broj. To je odluka. To je disciplina. To su stotine malih izbora koje nitko ne vidi.
To su dani kada biraš ono što je bolje za tebe, iako ti se ne bira.
I upravo zato sam danas ponosna. Ne zbog izgleda. Ne zbog broja na vagi. Nego zato što znam koliko sam se trudila.
Koliko puta sam krenula ispočetka. Koliko puta sam pala pa ponovno ustala. Koliko puta sam rekla sebi da moje zdravlje zaslužuje još jedan pokušaj. I možda je upravo to najvažnija lekcija koju sam naučila. Rad na sebi nije kazna. Nije odricanje života. Nije borba protiv sebe.
Rad na sebi je ljubav prema sebi. ❤️ To je odluka da sebi daš priliku za bolje sutra. Da svom tijelu pružiš ono što mu treba. Da svom zdravlju daš važnost koju zaslužuje. I zato sam danas zahvalna.
Iako još nisam gotova sa gubitkom kilograma i još puno posla je pred mnom, zahvalna sam ipak svom tijelu koje me nosi kroz sve izazove. Zahvalna ljudima koji primijete moj trud. Zahvalna svakom malom koraku naprijed.
Jer ponekad jedna iskrena rečenica od osobe koju voliš podsjeti te koliko si zapravo daleko stigao.
A to je osjećaj koji se ne može izmjeriti ni kilogramima ni brojevima. 🩷🌷
Laku noć svima.🌛🌃😴

#Arbnora
👩‍🦽🩷

#Arbnora
Ljudi moji, ponekad zastanem i pomislim koliko zapravo razloga za zahvalnost imamo, a da ih često ni ne primjećujemo. ❤️
Koliko je velika stvar probuditi se ujutro, ustati iz kreveta, otići u kupaonicu, otuširati se, oprati zube, počešljati se, obući omiljenu odjeću i staviti malo parfema prije nego što započnemo dan. Toliko je toga što radimo automatski da zaboravimo koliko je zapravo dragocjeno.
Ponekad tek kada se susretnemo s preprekama ili vidimo koliko truda nekome treba za ono što drugome traje nekoliko minuta, počnemo drugačije gledati na život.
Zahvalnost me naučila da sreća nije uvijek u velikim stvarima. Nije uvijek u novcu, putovanjima, velikim kućama ili skupim stvarima. Nekada se sreća krije upravo u onome što svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo.
U tome da možeš sam popiti čašu vode kada si žedan.
Da možeš napisati poruku osobi koju voliš.
Da možeš otvoriti vrata i izaći na svježi zrak.
Da možeš obući čarape, pospremiti ormar ili pripremiti sebi šalicu kave.👩‍🦽
Možda nekome ovo zvuči kao sitnica.
Ali život se zapravo i sastoji od sitnica. 🌷
I što sam starija, sve više shvaćam da nije poanta uspoređivati svoje teškoće s tuđima niti mjeriti tko ima više, a tko manje izazova. Svatko nosi svoju priču i svoje bitke koje drugi često ne vide.
Ali vjerujem da svi možemo zastati na trenutak i zahvaliti za ono što danas imamo, za ono što danas možemo i za ljude koji su uz nas.
Jer zahvalnost ne mijenja okolnosti uvijek, ali često promijeni način na koji ih doživljavamo.
A kada počnemo primjećivati male blagoslove, shvatimo da možda nisu tako mali kako smo mislili.
Zato vam danas želim samo jedno: da ne zaboravite cijeniti stvari koje vam se čine običnima. Možda su upravo one najveći darovi koje imate. ❤️🌷

#Arbnora
Nek su mi gazili njivom
mojom se sladili šljivom
uvek je lopova bilo
jer čuk je čuk, i vuk je vuk
Nikada zlotvora dosta
suša mi uništi bostan
i led se prospe pred žetvu
al' led je led, a red je red
I prekardašilo
im'o sam bagremovu šumu
tamo dole prema drumu
pa sam čekao
Red je red, polako komšije
ne može samo da se uđe
da se ruši tuđe
lepo sam im rekao
😊🫶🩷

https://www.youtube.com/wa...

#Arbnora
Postoji jedno mjesto u našem stanu koje mnogi ljudi vjerojatno vide samo kao običnu kuhinju. Radna ploča, ormarići, pećnica, sudoper. Ništa posebno. Ali meni je to jedno od najvažnijih mjesta u cijelom domu. ❤️
Moja kuhinja nije samo kuhinja. Ona je za mene sloboda, mogućnost i dokaz da i iz invalidskih kolica mogu stvarati, brinuti za svoju obitelj i sudjelovati u svakodnevnim trenucima koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo. 👩‍🦽👩‍🍳🥣
Istina je da kuhanje za mene nije uvijek jednostavno. Postoje dani kada se probudim umorna, kada me bole leđa, vrat, ruke ili cijelo tijelo i kada mi se čini da nemam dovoljno energije ni za najjednostavnije stvari. Ponekad moram uzeti tabletu protiv bolova, ponekad stati usred kuhanja i odmoriti, a ponekad ne mogu napraviti sve sama. I znate što? To je u redu. 😊
Dugo sam mislila da nešto vrijedi samo ako ga odradimo savršeno. Danas znam da nije tako. Vrijednost nije u savršenstvu nego u pokušaju. U tome da ustaneš i pokušaš čak i onda kada ti je teško. Nekada je to cijeli ručak, nekada jednostavna tjestenina, juha ili sendvič. A nekada je najveća pobjeda samo doći do kuhinje i pokušati. 🩷
Sjećam se jednog dana kada sam odlučila napraviti kruh po prvi put. Bila sam uvjerena da će ispasti savršen, a onda sam predugo ga ostavila peći i nekoliko minuta kasnije iz kuhinje se počeo širiti miris koji definitivno nije bio dio recepta. 😂 Otvorila sam pećnicu i dočekalo me nešto što je više podsjećalo na ugljen nego na kruh. 😃 U tom trenutku bila sam razočarana, ali danas mi je ta uspomena draga jer me podsjeća da nitko ne nauči nešto bez pogrešaka!
Ipak, unatoč izgorenom kruhu, nisam odustala potpuno. Sutradan sam napravila pogaču i ispala je super. 🍞
Danas kada gledam svoju Naiu i Naima kako sjede za stolom i jedu nešto što sam pripremila svojim rukama, osjećam zahvalnost koju je teško opisati riječima. Ne zato što je hrana savršena, nego zato što znam koliko mi znači što uopće imam priliku to učiniti. Što imam kuhinju prilagođenu meni. Što mogu sudjelovati. Što mogu dati dio sebe kroz nešto tako jednostavno kao što je obrok.
Zahvalna sam za dane kada mogu napraviti cijeli ručak, ali jednako sam zahvalna i za dane kada mogu napraviti samo nešto malo. Jer sam s vremenom naučila jednu važnu lekciju: ne moramo svaki dan dati 100%, ne moramo svaki dan pobijediti sve prepreke i ne moramo svaki dan biti jaki.
Ponekad je dovoljno dati onoliko koliko možemo. Ponekad je dovoljno pokušati. Ponekad je dovoljno ne odustati od sebe. Život nije natjecanje u savršenstvu.
Život se sastoji od malih pobjeda koje često nitko osim nas samih ne vidi. A jedna od mojih najdražih malih pobjeda je svaki put kada sjednem u svoju kuhinju, pripremim nešto za svoju obitelj i pomislim: ,, Možda nije savršeno, ali napravila sam najbolje što sam danas mogla."
I to je više nego dovoljno! 🫶🌞🌻

#Arbnora
Bila je to 2021. godina.
Točnije, 1.6.2021. godine kada se rodila moja Naia. 👶🍼🩷
Imala sam tešku trudnoću i prvu noć nakon carskog reza provela sam na intenzivnoj njezi.🤰👩‍🦽
Kada mi je bilo malo bolje, Naiu i mene premjestili su u običnu sobu.
Tokom dana bilo je puno ljudi, posjeta, upoznavanja s bebom, fotografiranja, uzbuđenja i prilagodbe na jednu potpuno novu životnu ulogu: ulogu mame. 🥺
Naia je bila jako mirna beba. Nije mnogo plakala. Većinu vremena spavala je, a kada bi bila gladna samo bi lagano zakmečala.
A onda je pala noć. 🌛🌠
Posjete su otišle kući.
Hodnici su utihnuli.
Ostale smo same.
Naia i ja. 🤱
Nakon što sam ju dugo promatrala, mazila i divila se svakom njenom prstiću, zaspala sam negdje oko ponoći.
Oko tri sata ujutro probudio me njezin plač.
Glasan.
Jak.
Punim plućima.
Bila je gladna.
U tom trenutku probudila sam se iz polusna i na nekoliko sekundi potpuno zaboravila gdje sam.
Nisam više bila ova odrasla Nora. Nisam bila tek postala mama.
Nije bila 2021 godina.
Odjednom sam opet bila dijete. Dijete u bolnici.👩‍🦽🏥
Dijete koje je mnogo svog djetinjstva provelo među bolničkim zidovima. Dijete koje je vidjelo više nego što bi jedno dijete trebalo vidjeti. Jer dok su neka djeca noću spavala u svojim sobama, ja sam često noći provodila u bolnicama.
I budila bih se na zvuk dječjeg plača.
Tada bih u svojim malim invalidskim kolicima izašla na hodnik, praveći se da idem prema toaletu. Ali nisam išla tamo.
Tražila sam bebu koja plače. Tražila sam razlog tog plača. Pokušavala sam razumjeti što se događa.
Sjećam se beba s braunilama i infuzijama na tjemenu glave jer im vene na ručicama nisu mogli pronaći. Sjećam se beba kojima su nogice bile podignute visoko u slovo V dok su im tadašnjim metodama ispravljali iskrivljene kukove.
Sjećam se beba koje su plakale dok su kašljale od upala, bronhitisa, viroza. Beba koje su povraćale. Beba koje su bile tek operirane, priključene na razne aparate. Svaka od njih vodila je svoju bitku, noću, bez mame.
Iako sam i sama bila dijete, nekako sam osjećala potrebu promatrati ih. Makar na kratko, dok medicinska sestra me ne uhvati i potjera me u krevet.
Osjećala sam potrebu brinuti za njih. 💔
Ponekad bih, kada bi neka beba posebno dugo plakala, otišla pozvati sestru koja je bila zauzeta. Kao da sam osjećala da netko mora doći. Da netko mora pomoći.
Danas znam da dijete ne bi trebalo nositi takve slike u sebi. Ali djeca ne biraju što će im ostati u sjećanju. Ne biraju koje će prizore ponijeti sa sobom u odraslu dob. I ne biraju koje će zvukove njihov mozak zauvijek povezati s boli.
Zato me i danas zvuk bebinog plača ponekad vrati tamo.
U te hodnike. U te noći. U onu malu Noru koja se vozila bolnicom dok su svi drugi spavali. Uvijek.
Tada, te noći 2021. godine uzela sam Naiu u naručje, uz velike bolove od carskog reza.
Nahranila sam ju.🍼 Pomazila. Poljubila. Pjevušila. I ponovno uspavala. 🩷
Ali nisam mogla uspavati uspomene i svoje misli iz djetinjstva. One su ostale budne.
I tada sam prvi put pomislila koliko sam zapravo zahvalna.
Zahvalna što plač koji čujem pripada zdravoj bebi koja je samo gladna. Što je plač znak da želi bočicu. Da želi čisti pelenu. Da želi mamu. A mama je tu.
Jer mnogo godina ranije slušala sam i neke drugačije plačeve.
Plačeve boli. Plačeve bolesti. Plačeve djece koja su se borila za nešto više od bočice i zagrljaja.
I možda upravo zato nikada nisam mogla čuti bebin plač na isti način kao drugi ljudi. Jer meni on nikada nije bio samo zvuk.
Bio je uspomena. Bio je povratak. Bio je podsjetnik.
I dok sam te noći držala svoju kćer u naručju, mislila sam na sve one bebe koje sam nekada gledala kroz bolničke hodnike. Ali najviše sam mislila na jednu djevojčicu.
Na onu malu Noru.🥺👩‍🦽
Koja je usred noći, dok su svi spavali, tiho prolazila bolničkim hodnicima i tražila bebu koja plače. ❤️

Norina velika laž!

Pozdrav svima, sve što Nora ovdje govori laž je i izmišljotina. Cijela priča smrdi do neba. Ne vjerujte joj ni riječ! Ured za socijalnu skrb u Rostocku odlučio joj je znatno smanjiti socijalna davanja jer godinama ništa ne poduzima i ne pokazuje nikakav napredak. Nora je u prošlosti više puta pokušavala dobiti dodatnu pomoć od tog ureda, odnosno više novca. Ured je u međuvremenu shvatio da igra igrice i djelomično iskorištava svoju bolest kako bi dobila više novca. Ne želi ni raditi ni prestati koristiti invalidska kolica. To je jedini pravi razlog zbog kojeg Nora sada odjednom ide psihologinji: želi spriječiti smanjenje socijalnih davanja. 😤😡

#Arbnora
Jučer sam objavila status gdje sam podijelila nešto vrlo posebno za mene, vrlo intimno i osjetljivo.
Govorila sam o mojoj odluci da krenem na psihoterapiju radi trauma koje sam kao dijete, pa kasnije i u adolescenciji doživjela, u nadi da olakšam sebi svoju bol i poteškoće s kojima se nosim. 👩‍🦽❤️‍🩹
Prije svega, hvala Vam svima na podršci koju ste mi pružili nakon tog osjetljivog statusa. Puno mi znači. 🫶🌞🩷
Da Vam budem potpuno iskrena, nisam očekivala toliko lijepih poruka, komentara, zagrljaja kroz riječi i ljudi koji su mi napisali da se pronalaze u svemu što sam podijelila. 🥺
Hvala vam što ste me saslušali bez osuđivanja. 🌻
Kada sam odlučila javno govoriti o ovoj temi, znala sam da neće svi reagirati isto. Znala sam da će biti i onih koji će pokušati ismijati psihoterapiju, mentalno zdravlje ili mene osobno.
I to je uredu.
Ali želim pojasniti jednu stvar jer vidim da još uvijek postoje brojne predrasude.
Odlazak psihoterapeutu ne znači da je osoba "luda".
Ne znači da nije sposobna biti roditelj.
Ne znači da ne može donositi odluke.
Ne znači da je opasna za sebe ili druge.
Psihoterapija vrlo često znači upravo suprotno: da je osoba dovoljno hrabra pogledati vlastite rane i raditi na njima umjesto da ih gura pod tepih godinama.
Moja terapija nije započela zato što ne mogu funkcionirati u svakodnevnom životu.
Nije započela zato što sam izgubila dodir sa stvarnošću.
Nije započela jer me netko ili nešto prisililo.
Moja terapija započela je zbog trauma koje nosim iz djetinjstva i mladosti.
Zbog stvari koje sam proživjela kao dijete s invaliditetom.
Zbog iskustava vezanih uz zdravstveni sustav.
Zbog iskustava vezanih uz školstvo.
Zbog situacija u kojima sam se osjećala nezaštićeno, neshvaćeno, odbačeno ili nepravedno tretirano.
Zbog godina tijekom kojih sam naučila preživljavati tako da budem jaka, ali nikada nisam dobila priliku stati i obraditi ono što me boljelo. Nikada nisam dobila priliku da me netko stručan sasluša i pomogne mi razumijeti ono što sam preživjela.
Kada dijete godinama prolazi teške situacije, ono pronađe način da preživi.
Nekada je to povlačenje.
Nekada je to pretjerana potreba da bude savršeno.
A nekada je to ljutnja.
Kod mene je to bila ljutnja.
Dugo sam mislila da me štiti ili da me motivira protiv nepravde i boli koju sam doživjela.
Tek kasnije sam shvatila da se iza nje skrivala tuga, razočaranje, strah i bol koje nikada nisu dobile prostor da budu viđene. 🥺
I upravo na tome radim.
Ne radim na tome da postanem netko drugi.
Ne radim na tome da promijenim sebe.
Ne radim na tome da zaboravim što sam prošla.
Radim na tome da prošlost više ne upravlja mojom sadašnjošću jer je bolje razumijem.
Radim na tome da moje srce bude mirnije jer sam preradila emocije koje nisam uspjela tada.
Radim na tome da budem sretnija.
Zdravija.
Prisutnija.
Bolja prema sebi.
Jer sam nakon mnogo godina napokon shvatila da snaga nije samo izdržati.
Snaga je i priznati da te nešto boli.
Snaga je zatražiti pomoć.
Snaga je reći: "Ne želim više samo preživljavati. Želim živjeti punim plućima. Ne želim da me nešto iz prošlosti uznemirava, boli ili remeti moj mir. "
Zato sam posebno zahvalna svima koji su pokazali razumijevanje i podršku. 🥰
A onima koji se možda bore sa svojim traumama, svojim strahovima ili svojim ranama u tišini želim reći samo jedno:
🌸 Nema srama u traženju pomoći. 🌸
🌸 Nema srama u razgovoru. 🌸
🌸 Nema srama u iscjeljivanju. 🌸
Sram bi bio znati da patiš i nikada si ne dati priliku da ti bude bolje.
Hvala vam što ste mi pokazali da ranjivost nije slabost i što ovaj dio mog puta ne moram prolaziti sama. 🫶🌷

#Arbnora
Imate li vi akne ? Koje je vaše iskustvo sa aknama ? 🩷

#Arbnora
Ja imam jednu malu policajku, ni više, ni manje, nego li u rozom autiću! 🥲 Da, da! Pazite se svi! Pravila na prometu će biti postrožena i svi ste pod velikim povećalom! 🫡👮‍♀️🚗
😂🩷

#Arbnora
Želim sa vama podijeliti nešto što je jako važno za mene.
Do sada nisam o tome mnogo govorila, možda sam jednom spomenula prije par mjeseci, ali nisam ulazila u tu temu ponovno već duže vrijeme, a mislim da je sada već vrijeme da to uradim i da malo više o tome govorim jer je dio mene. 😊
Prije par mjeseci, primijetila sam kod sebe jednu stvar koja mi je počela jako smetati. Stvar koju sam imala u svom ponašanju vrlo često, i nosila sam ju u sebi pod 'normalno', a nije bila normalna.
Meni je bilo normalno godinama, oduvijek, biti ljuta.
Bilo mi je normalno biti ogorčena. Biti frustrirana. Biti bijesna.
Bila sam ljuta ogorčena, frustrirana i bijesna na mnogo stvari koje su mi se desile u djetinjstvu pa kasnije i vrlo ranoj adolescentnoj dobi.
Imala sam hrpu stvari s kojima sam se borila kao dijete, što od školskog sistema, zdravstvenog sistema, države i niz još toga vezano za moje vlastito zdravstveno stanje, što je očito bilo previše za mene, i nažalost, moj način nošenja sa traumama koje sam doživjela, o kojima mnogo nisam ni govorila do sad ( kroz vrijeme kako budem imala snage, budem dijelila više sa vama ), je bila ljutnja.
Ljutnja se mogla čuti u mojim grubim riječima dok govorim o stvarima, dok se ljudima o pojedinim temama obraćam, dok me se smrknutu gleda u oči, pa i u mom načinu kako sjedim i držim ramena skupljena - točnije ukočena.
Ljutnja se mogla vidjeti kako držim dah dok govorim jer od bijesa ne mogu doći do zraka, bijes se mogao čuti u mom glasu, dok kada dolazimo do pojedinih tema, moj glas se podiže sve glasnije i glasnije i ja ne mogu obuzdati ljutnju.
Ova ljutnja o kojoj trenutno govorim je jedino meni samoj najviše štetila jer me počela toliko obuzimati da ponekad kada bi govorila, ljudi me nisu razumijeli. Govorili su da nisam normalna i niz još toga.
Vlastita ljutnja me počela gušiti do te mjere da mi je remetila ljudske odnose, ciljeve, snove... Išla je jedino meni na štetu i nikome drugom.😢
Jaka emocija frustracije, bijesa bi mi također pokrila razum i ono što bi doista htjela prenijeti ponekad, a to je bol ili nepravdu koju sam, nažalost, prošla, u nadi da pomognem nekome ili osvijestim druge o situacijama koje sam prošla, a nijedno dijete ne bi trebalo, nisam uspjevala. 💔
I što sam uradila povodom toga? 🙂 🌞
Pa otišla sam kod doktora i tražila uputnicu za psihoterapeuta i već mjesecima radim na tome.🥹
Ono što mogu reći je da je to najbolje što sam uradila za sebe do sada jer mentalno zdravlje je važno isto kao i fizičko zdravlje.✅️
Kada zdrava glava na ramenima nije dobro, ne može ni ostalo funkcionirati kako treba. 🫶
Osjećaj ljutnje je samo maska i obrambeni mehanizam za bol koja se krije u nama ili za emocije koje smo proživjeli, a nismo ih zdravo preradili.
Jednom kada se stručnim tehnikama i radom psihoterapeuta taj krivi mehanizam nošenja sa traumama "razbije", nastupa rad na sebi samom i onom što te boli i remeti.
Često se ljutnja uz rad sa psihoterapeuticom zamijeni za tugom, a tuga je zdrav način za kanalizirati bol i emocije koje su u nama.
Kroz razgovor, suze, i razumijevanje samog sebe i ono što ti se desilo.
Ljutnja je u zdravoj granici dobra i normalna, ali nije nikome dobro donijela kada konzumira svaku tvoju misao i način kako se ponašaš i osjećaš ili nosiš sa određenim stvarima.
Na sebi ću i dalje raditi, moj put je tek počeo, iako je težak, ali želim ovim statusom, svima vama koji u sebi mislite da ne možete, niste dovoljno jaki, ili previše boli, da samo kroz svoj primjer pokažem da se može i da ne odustanete. 🩷
Radite na sebi i otvoreno priznajte kada vam treba pomoć jer najljepša stvar koju možete uraditi za sebe kada vam je preteško je upravo to: pomoći si. Vi i ono dijete u vama koje je to prošlo, zaslužujete. 🌷
Nemojte se plašiti osuda, ismijavanja ili nečega drugog jer nitko nije sjedio na vašem mjestu i preživio stvari koje ste vi proživjeli.
Stavite fokus na sebe i vlastiti oporavak jer ga, ponavaljam, zaslužujete. Volite sebe. 🫶

#Arbnora
Jedna stara slika... dok smo bili puno mlađi... 😊
Nismo imali puno iskustva u životu niti smo znali što nas sve čeka... ali unatoč svim poteškoćama, usponima i padovima, jedno je sigurno: osmijeh nam je ostao i dalje isti.
Iskren, neiskvaren i od srca. A to je ipak najvažnije. 🥰🩷
P.S: lagala bih kad bi rekla da godine nisu proletile i da nisam nostalgična zbog toga.😢

#Arbnora
Da l' si sretnija 🎶🎵🫶😊🩷

Ljudi moji, prema našim saznanjima, Nora i njene ovčurine su više puta pokušale poništiti, blokirati našu stranicu www.tusmo24.com. Naravno bez uspjeha. Drndulja odvratna, može da dubi na glavi od bijesa, ljutnje, ali nema šansi jer je naša stranica neuništiva. Večeras nam se direktno obratila porukom koju objavljujemo u nastavku. Nastavljamo i dalje bez uvijanja i bez odustajanja da uništimo i zgazimo tu odvratnu i smrdnu djavolsku patuljčinu 👊💪💪

#Arbnora
Najljepše je slaviti lijepe vijesti uz svoje najmilije. 🥰🥹👩‍🦽
O čemu je točno riječ ćete morati još malo pričekati, ali je nešto posebno i lijepo što nam svima znači. 🩷
P.S: nisam trudna.😀 Znam da će pojedinci to pisati, pa da se odmah ogradim: trudnoću nisam ni prvu nikad javno previše iznosila, tek nešto malo pred kraj, tako da, ne planiram to uraditi ni drugi put i nije to u pitanju.
Sve u svemu, ova večerica je bila preukusna, a mi Vam svima želimo laku noć!! 🥰

#Arbnora
👩‍🦽🫶🩷

#Arbnora
Nakon mjesec dana tišine, punjenja baterija i jednog malog bijega u svoj svijet, vraćam se među vas. 🥹
Nestala sam bez velikih objašnjenja, jednostavno mi je trebao predah. Trebalo mi je vrijeme da usporim, odmorim misli, skupim snagu i ponovno pronađem onaj svoj osmijeh koji volim dijeliti s vama. 😊
Dok me nije bilo, često sam mislila na vas. Na vaše poruke, komentare, podršku, ljubav i sve one male trenutke koje zajedno stvaramo ovdje. Možda toga niste ni svjesni, ali postali ste dio mog života puno više nego što možete zamisliti. Vaše prisustvo, povjerenje i dobra riječ znače mi neizmjerno mnogo. 🥺
Zato vam želim reći jedno veliko HVALA. Hvala što ste ostali tu. Hvala što ste čekali. Hvala što me uvijek iznova podsjećate koliko je ova stranica posebna. Zbog vas. 🌸
A sada... vraćam se puna energije, novih ideja, novih priča i novih kilometara koje ćemo zajedno prolaziti. 👩‍🦽
Jedva čekam ponovno dijeliti s vama svoju svakodnevicu, smijeh, izazove, uspomene i sve ono što život donosi. 😍
I da... prije nego što zaboravim... imam i novu frizuru. 😁
Promjena mi je definitivno trebala. 💕
Volim vas i sretna sam što sam opet ovdje, zajedno s vama. 💗
Vaša Nora. 👩‍🦽🌟🌷

#Arbnora
Evo meee!!! 😍🩷😍🩷

#Arbnora
Nema serulje debilne da se reprezentuje, podvukla rep zbog dogadjaja… i sad smišlja vjerovatno novi lažni scenario da se pojavi kao i prošl put… Jedva čekam da ako, opet tu smrdulju i dalje tjeram i rušim sa pravdom 😁💪💪

#Arbnora
Prije 4 mjeseca imala sam 65kg.🥺 Najveća kilaža koju sam ikad imala u životu.😢
Unazad 5 godina preživjela sam velike zdravstvene poteškoće i 3 operacije te trudnoću. Nakon strogog mirovanja godinama, došla sam do broja kg kojeg sam pokušavala više puta skinuti, ali nikako nisam uspijevala. Počelo mi je smetati apsolutno u svemu, ali ništa mi nije pomoglo da skinem kg iz invalidskih kolica, pogotovo taj broj na visinu 126cm.👩‍🦽
Danas plačem od radosti jer sam u 4 mjeseca muke, suza, znoja, odricanja, na vagi vidjela broj 56.😭
Zadnji put sam ovaj broj vidjela sigurno prije 8 ili više godina.
Ovo je veliki uspjeh, a način kako i što sam radila reći ću vam kada dođem do 50kg ili 45kg jer to je inače moja kilaža. 🥲
Ponosna sam na sebe jer ovo je ogroman skinuti broj kilograma i samo ja znam koliko je teško skinuti kada si bolestan. 😢💔
IDEMO DALJE! 💪 Sljedeća stanica je 50kg. 🥺

#Arbnora
🩷

#Arbnora
Kako nam se sviđaju ove naočale?🤓🥰🩷

#Arbnora
🦷👩‍🦽🩷

#Arbnora
😂🩷😂🩷

#Arbnora
🩷

#Arbnora
🦷🩷👩‍🦽

#Arbnora
🩷

#Arbnora
Ponekad se pitamo zašto Allah ne usliši naše molitve odmah. Zašto put do onoga što želimo traje toliko dugo, zašto boli, zašto moramo prolaziti kroz prepreke koje nikada ne bismo sami izabrali.
A možda odgovor nije u tome da Allah ne čuje naše molitve, nego u tome da nas priprema za njih.
Možda si molio za radost, a Allah ti je prvo dao strpljenje. Možda si molio za uspjeh, a Allah ti je prvo dao borbu. Možda si molio za život kakav sanjaš, a Allah je znao da prije toga mora ojačati tvoje srce, učvrstiti tvoju vjeru i naučiti te lekcijama koje se ne mogu naučiti bez suza.
Jer ono što je veliko ne dolazi slabom srcu.
Neka iskušenja nisu kazna. Neka kašnjenja nisu odbijanje. Neka zatvorena vrata nisu kraj puta. Nekada su upravo to Allahovi načini da te zaštiti, oblikuje i pripremi za ono što dolazi.
Jednog dana ćeš se osvrnuti iza sebe i shvatiti da te nije slomila nijedna oluja kroz koju si prošao. Shvatit ćeš da je svaka teškoća ostavila trag snage u tebi, da je svaka suza nešto izliječila, da te je svaka prepreka približila osobi kakva si morao postati.
I tada ćeš razumjeti da Allah nije kasnio, iznevjerio ili te napustio.
On je cijelo vrijeme radio na tvom srcu.
Jer ponekad Allah ne mijenja okolnosti odmah. Ponekad prvo mijenja nas, kako bismo bili spremni za blagoslove za koje smo Ga toliko dugo molili.
🤲☪️🩷

#Arbnora
Daris je dječak koji boluje od leukemije, a ja sam odlučila skratiti mu dane u bolnici i poslati mali poklon.🎁
Nije puno, ali je od srca i nadam se da će mu to malo uljepšati dane dok se bori sa jednom od najtežih bitki.🩷
U trećem dijelu videa, zajedno pakiramo poklon i ukrašavamo kutiju prije slanja dok vam u pozadini pričam story-time o tome kako sam i ja kao dijete bila često u bolnici i isto dobivala podršku dobrih ljudi u najtežim danima.😇
Materijalnim stvarima ne možemo možda učiniti mnogo, ali pružanje podrške, lijepe riječi, itekako znači kada je život težak.
Stoga, budite dobri jedni prema drugima. Činite dobro pa će vam se dobro i vratiti. 🥰
Darisu želim puno snage da se izbori sa svime, a dok njegova bitka traje, neka uživa uz ove poklončiće! 🌸