Postoji posebna vrsta glasnoće koja ne proizlazi iz istine već iz praznine. To je ona buka koju stvara um naviknut da mu nitko ne proturječi naviknut da mu se vjeruje bez provjere i klanja bez pitanja. Kada tijelo postane izgovor a težina alibi tada svaka kritika postaje zločin svaka sumnja hereza svaka riječ neprijateljski čin protiv konstrukcije pažljivo građene godinama samozavaravanja. Jer ovdje nije riječ o ranjivosti nego o režiji o potrebi da se svijet oblikuje prema vlastitoj slabosti uzvišenoj do svetinje i okovanoj u tišinu drugih. Govori se o dostojanstvu ali ono umire svaki put kad se manipulacija predstavi kao borba kad se laž upakira u patetiku i kad se odgovornost za vlastiti život preda svijetu pod optužbom da nije dovoljno sažaljiv. I ne društvo nije krivo kriva je ona drska ambicija da se osobna verzija stvarnosti nametne kao jedina dopuštena istina da se iza riječi empatija sakrije čista volja za moći kontrolom i konačnošću nad svime što još pokušava misliti slobodno.

Tko se skriva iza bolesti kako bi ugušila svaku kritiku ne traži razumijevanje nego moć i pritom vrijeđa sve one žene koje tiho i stvarno pate. Uloga žrtve više joj nije obrana nego proračunato oružje kojim pokušava ušutkati svakoga tko se usudi misliti drugačije. A žena koja propovijeda dostojanstvo dok ga istodobno prodaje za pažnju i kontrolu odavno je izgubila vlastito.

Zar sada nakon svega odlučuješ progovoriti? Nakon mjeseci pažljivo izračunate šutnje, skupljenih screenshotova i selektivnih sjećanja sada izlaziš s onim što nazivaš svojom istinom. Umotanom u emocije, umivenom patetikom i ukrašenom srčanim emojijima kao da ti daju moralni kredibilitet. Ali ovo nije tvoj dnevnik i nismo više publika koja plješće na zapovijed. Ovo je stvarnost, a u stvarnosti istina nije ono što ti odgovara. Istina je ono što ostaje kad prestaneš manipulirati.

Prikazuješ se kao žrtva, ali godinama si šutjela ne zato što si bila slomljena nego zato što ti je šutnja služila. Šutjela si dok su drugi u tvoje ime blatili, huškali i podmetali. Ti si samo gledala, lajkala, dijelila, klimala i kad je trebalo stati iza toga povukla si se. Kao i uvijek. Sada dolaziš s dramatičnim objavama, s dokazima, s godinama arhiviranim sadržajem i misliš da time vraćaš kontrolu. A zapravo otkrivaš koliko si izgubila kompas.

Govoriš o karmi kao da je ona tvoj saveznik, a ne vidiš da ti karma ne odgovara. Jer prava karma nije kad ti ljudi odgovore već kad im više nisi bitna. Kad tvoje riječi odzvanjaju šuplje jer si ih predugo koristila da stvaraš narative umjesto da tražiš istinu.

Ne progovaraš zato što si hrabra. Govoriš jer više ne kontroliraš priču. Jer ti izmiče iz ruku ono što si godinama gradila, sliku o sebi. I sada u panici pokušavaš još jednom uvjeriti druge da si žrtva, da si nevina, da si ta koja je patila. A zapravo si ta koja nikada nije znala preuzeti odgovornost.

Ti nisi ta koja pati u tišini. Ti si ta koja čeka trenutak da okrene pažnju prema sebi. Ti nisi ta koja šuti zbog ponosa. Ti šutiš dok kalkuliraš. I kada progovoriš to nikada nije da kažeš istinu već da je redefiniraš sebi u korist.

Zato ne, nećemo više slušati tvoje moralne tirade. Nećemo više šutjeti kako bi ti govorila. Nećemo se diviti tvojoj snazi jer prava snaga ne treba gledatelje. Tvoja verzija hrabrosti je performans. Tvoja verzija istine je scenarij. I tvoj pokušaj pravde je samo loše prikriven strah od toga da te konačno svi vide onakvom kakva stvarno jesi.

Ti nisi ogledalo društva. Ti si ogledalo vlastite obmane. I sada kad se više ne vidiš u njemu kako želiš pokušavaš razbiti staklo. Ali to staklo više ne reflektira tvoju verziju. Reflektira ono što jesi. I to te najviše boli.